Mediteranski vrt na Brijunima

Ove godine sam sigurna da ona serija postova i razgovori s dragim ljudima o 'Ponovljenim destinacijama’ ima itekako smisla. Vraćanje na mjesta koja nas smiruju, koja nas tješe, maze sigurnošću, a onda tako primamljivo zovu da otkrivamo ono nepoznato, kad poznato već poznajemo. Mjesta na kojima se onda prepustiš jer, bila si tamo, nema potrebe za jurnjavom i traženjem tih “poznatih turističkih točaka” (iako ne žudim za njima ni inače).

Ponoviti destinaciju je poseban čar.

Znat će oni koji ponavljaju.

Mediternaski vrt - Brijuni

O Brijunima sam pisala već ovdje, a pišem o sretnom otočju opet. Mislim da ću se ove zime vraćati onamo kroz još koji blog post, a onda će napokon doći proljeće kad mogu s obitelji opet onamo. Jednako bi me veselilo otići na Brijune i na jednodnevni, kao i na trodnevni izlet.

U svakom pogledu Brijuni imaju što ponuditi za obje varijante.

Flora - Brijuni

Ovaj put idemo u Mediteranski vrt na Brijunima. Vrt koji je nezaobilazna postaja svakog mog posjeta. Već je postao ritual, zaustaviti bicikl ispred ulaza i požuriti unutra.

U potpuno novi svijet.

Palme - Mediteranski vrt

Sam vrt je na Brijunima osnovan i uređen 2007. godine i cilj je bio na jednom mjestu prezentirati mediteranske biljne vrste (tamo ih je čak 170) te urediti mjesto koje će biti idealno za odmor, uživanje, istraživanje, ali i za životne odluke. Naime, tamo je moguće organizirati i vjenčanje.

Pergola - vrt - Brijuni

Kako to i biva u mediteranskih vrtova, mjesto je uređeno tako da čini mrežu puteljaka, koji će vas odvesti u putovanje svih vaših osjetila.

Veliki Brijun - Hrvatska

Primijetit ćete da za vrijeme ljetnih vrućina uspješno pronalazite hlad, a na mjestima gdje prirodnog hlada nema, uvijek možete izabrati predivne pergole koje su postavljene na nekoliko mjesta u vrtu. Tako se to radi u vrtovima toga tipa.
Provjerila sam kako vrt izgleda u vrijeme čak tri godišnja doba i nekako me se najviše dojmio ujesen. Nisam se nadala da će sasvim drugo bilje toliko doći do izražaja, a i da će miris nekih biljaka biti toliko intenzivan da ih se i sada mogu prisjetiti.

Flora Mediternaskog vrta
Garden - Brijuni

I onda stabla masline… taman su rodila.

Masline
Maslina - Brijuni

Volim ovaj vrt. Čini me razigranom i vedrom, a svaki put kad prođem kroz njegova vrata, neki poznati osjećaj sreće mi se javi.

Uvijek nešto novo vidim, uvijek nešto novo cvate ili se pak suši. Ta stalna mijena upravo tom vrtu daje život.

Promjene moraš zavoljeti, one su dio života, ove voliš zauvijek.

Flower - Brijuni

Naši dječaci imaju isto posebnu vezu s njime. Možda ne ovu koju ja osjećam, ali oni su pronašli svoj trenutke sreće tamo. Stonoga, pauk ili hotel za kukce, njihova su velika radost.

Stonoga
Pauk
Hotel za kukce - Brijuni

Vegetacija Velikog Brijuna je uistinu nešto posebno. Iako sam već sad nekoliko puta bila na Brijunima, svaki put otkrijem neki novi kutak koji me ostavi bez teksta. Dok i sami ne posvjedočite što otok pruža, ostavljam vas u raznovrsnom pejzažnom okruženju po kojeg ćete se htjeti vraćati svake godine.

Prekrasno je.

I vrijeme kao da je stalo.

Vegetacija
Jelen - Brijuni
Predivni Brijuni
Kaktus - Brijuni
Raslinje
Brijuni - Croatia


Editino grčko putovanje

Ne znam događa li se i vama zadnjih mjeseci da kad, konačno, ugledate avion na nebu, ne spuštate tako brzo pogled već ga ispratite do trenutka kad nestane iz vašeg vidokruga? I onda se javi onaj neobičan osjećaj baš dok spuštate glavu i uspravljate pogled prema svojoj svakodnevici. On nosi tu neku čežnju, želju, strah i nadu u vaš skori let avionom. Jer taj let može značiti da se stvari normaliziraju, a vi odlazite u avanturu.

Ovog ljeta smo na trenutak imali taj osjećaj i stoga smo mu zahvalni i više nego što smo mislili da ćemo biti, a oni brzi, spretni su uspjeli na vrijeme iskoristiti tu situaciju i odletjeli po uspomene ljeta 2020.

Kad sam vidjela da je draga Edita Šimić s bloga (K)uživancija otišla u Grčku, imala sam toliko pitanja u glavi da je jedino dolazilo u obzir… novi susret na Project: We Travel blogu. Zadnje njezino gostovanje s pričom o Japanu na blogu me dovelo do toga da smo tih dana jeli japansku hranu kod kuće, pogledali neke japanske filmove, kupili japansku igru Tokaido (preporučujem!), a i sama sam obnovila znanje o nekim japanskim konceptima koje volim i ponekad se trudim živjeti ih.

Nakon ovog gostovanja, ne znam što me čeka, ali se unaprijed radujem!


P:WT: Hvala ti što si se odazvala pozivu da gostuješ na blogu i drugi put. Ovaj put idemo južnije, po neke savršene zalaske. Bilo mi je fascinantno da ste poletjeli jako brzo nakon što nam se nebo otvorilo. Kada je odluka pala da odlazite van granica Njemačke u, usudila bih se reći, doba kada su se svi još uvijek pomalo bojali tog poteza?

Edita Šimić: Sada mi se sve zaista čini kao da je bilo prošle godine, a ne prije 3-4 mjeseca. Nikada nismo ljetovali van Hrvatske te sam cijeli svoj život provodila na našoj obali. U Splitu mi se zaista jako teško distancirati i voditi ovaj izolirani, koronaživot, tako da je odluka pala da idemo u Grčku. Bilo je vrlo spontano i jedini motiv je bio da se negdje okupamo dok još možemo. 

Antipaxos

P:WT: Kako ste se pripremili za takvo jedno putovanje i kako je zapravo izgledao jedan put u doba korone?

Edita Šimić: Kriterij je bio da imamo direktni let iz Berlina te da cijelo putovanje bude praktično. Poštivali smo sve zadane mjere, popunili potrebnu papirologiju koju je Grčka tada tražila, stavili maske i krenuli. Aerodromi su bili prazniji, ali opet ne potpuno prazni jer se taman počelo odlaziti na ljetovanja, ali svakako je bilo fascinatno koliko je sve išlo glatko. Nije bilo nepotrebnog naguravanja, svatko poštuje tvoj privatni prostor jer je naravno potrebna distanca učinila svoje. To mi se čak i svidjelo! Ljudi jesu bili malo oprezniji, u avionu se nije posluživala hrana, maske su bile obvezne tokom cijelog leta, a pri ulasku u avion se strogo pazilo da se ulazi u manjim grupama u odnosu na broj sjedala. To je recimo nešto što se uglavnom prakticira na prekooceanskim letovima, a na kraćim destinacijama ulaze svi kako god tko hoće i uvijek nastane kaos. 

Edita - Corfu


P:WT: Kako je odluka pala baš na Krf, a ne, na primjer, Mikonos, Santorini ili pak Rodos?

Edita Šimić: Moja prva susjeda u Berlinu je Grkinja i ona mi je dala par savjeta. Krf je povezan direktnim letom iz Berlina, pronašli smo hotel koji je bio dosta izoliran, let je bio relativno kratak, tako da su svi kriteriji za putovanje u doba korone bili ispunjeni. 

Sam grad Krf je toliko lijep, mogla sam samo u njemu boraviti tjedan dana
— Edita


P:WT: Ima li razlike između našeg Jadranskog i Jonskog mora na kojem je i Krf?

Edita Šimić: Jel mi vjeruješ da pitanje koje sam najčešće dobivala je - gdje je ljepše, kod nas ili u Grčkoj :-) Nema razlike! Mi smo bili smješteni pored grada Krfa koji je okrenut prema kopnu, tako da je more bilo jako toplo. Na suprotnoj strani i naravno sam jug otoka koji gleda put Afrike je more dosta hladnije.

Corfu - Greece

P:WT: Po čemu je specifičan Krf?

Edita Šimić: Krf je specifičan po zelenilu i maslinama. Možeš li zamisliti da hladovinu na otoku rade stabla maslina? Procjenjuje se da na otoku Krfu ima čak 4 milijuna stabala maslina, kako divljih, tako i obrađenih. Stabla krfskih maslina su posebna. Mnogi od njih zasađeni su prije stotinu godina, a Krf je domaćin najstarijih maslinika na svijetu. Tijekom 16. stoljeća, pod mletačkom okupacijom, otok je proizvodio maslinovo ulje za Vatikan. Stabla maslina nisu uništena u grčkim ratovima i bilo im je dopušteno da rastu vrlo visoko, čak 25 metara, pružajući hladovinu. Drevni maslinici na Krfu nadahnuli su mnoge umjetnike. U Kynopiastesu se nalazi muzej maslina, gdje posjetitelji mogu razgledati brojne zanimljive tradicionalne izložbe maslinarstva.

Masline - Krf

P:WT: Moram priznati da nisam znala priču o njihovim maslinama, zaista impresivno! Jeste li posjetili neku obiteljsku proizvodnju maslina?

Edita Šimić: Kada god nam uvjetuje destinacija, posjetimo bar jednu obiteljsku proizvodnju maslina. Na Krfu raste posebna vrsta maslina koja je izgledom puno manja, a okusom gorča te se ne može pronaći nigdje drugdje u Grčkoj, ni u svijetu. Jedan od najdražih suvenira mi je bočica lokalnog ekstra djevičanskog maslinovog ulja. 
Ovom prilikom sam se prvi put susrela s obitelji koja je toliko strastvena i uključena u kontinuirana medicinska istraživanja i ispitivanja maslinovog ulja u prevenciji kroničnih bolesti. Kao rezultat toga, obitelj Daphnis proizvodi “The Governor”, maslinovo ulje koje je zbog vrlo visokih koncentracija fenolnih spojeva, posebno hidroksitirosola, oleocanthala i oleaceina, svrstano u jedno od najzdravijih maslinovih ulja na svijetu. “The Governor” je s prvim maslinovim uljem dobio zdravstevnu potvrdu nadređene EU komisije! Koncentracija potrebnih derivata u “The Governor” maslinovom ulju je za 61% veća od europskih propisa! Na Krfu ga zapravo piju kao lijek. 


Photo by Mylitlleadventure.com

Photo by Mylitlleadventure.com

 P:WT: Pročitala sam na njihovom webu o toj predanosti, nagradama i oduševila se dizajnom. Kako volim maslinovo ulje i uopće rado saznajem o proizvodnji maslinovih ulja, lijekovitim svojstvima i dobrobiti uopće, sigurna sam da bih otišla na tu turu. Kako je izgledala vaša tura?

Edita Šimić: Kod obitelji Dalphis smo otišli nenajavljeno i spontano. Vrijeme korone nam je to dopustilo, ali svakako je najava poželjna, pogotovo ako se ide u većim grupama. Proveli su nas kroz proizvodnju ulja koja je završila degustacijom. Nakon toga smo posjetili njihov mali shop gdje možete osim ulja kupiti kozmetiku, med i tapenadu.

P:WT: A kakav je Krf?

Edita Šimić: Sam grad Krf je toliko lijep, mogla sam samo u njemu boraviti tjedan dana. Oduševila sam se! Mislila sam da ćemo samo jednu večer prošetati, na kraju smo se vraćali tri puta. Inače sam totalna štreberica kada su putovanja u pitanju i unaprijed sve pripremim, pogotovo restorane. Njih nikako ne prepuštam slučaju.

Opusteno, spontano, a meni je svaka destinacija na svoj nacin i carobna.
— Edita
Corfu
Corfu
Corfu street

Ovaj put je bilo drugačije i više se sve odvijalo spontano obzirom na situaciju, ali imali smo sreće i naišli na predivan restoran u samom centru grada i uspjeli dobiti stol. Ako možda netko bude posjećivao otok, restoran se zove The Venetian Well restaurant. Topla preporuka!

The Venetian Well - Corfu

P:WT: Večeri ili jutra na Krfu?

Edita Šimić: Jutra :-) Uvijek! 

P:WT: Zašto su ti ta krfska jutra posebna?

 Edita Šimić: Jutra su mi i inače uvijek posebnija. Osjećaj buđenja, novog dana i zvuk tišine… Volim to vrijeme koje imamo priliku posvetiti sebi, biti sami, zastati i krenuti u novi dan. Na Krfu sam posebno uživala rano otići na plažu i bila sam uvijek potpuno sama. To mi je ostalo u predivnom sjećanju.

P:WT: Kakav je bio smještaj?

Edita Šimić: Moram priznati da se dosta osjetilo da rade sa smanjenim kapacitetom, apsolutno na svim nivoima. Samo je 1/6 kapaciteta hotela bila popunjena. Neki restorani nisu uopće radili. S obzirom na sve, usudila bih se reći da hotel nije bio u punom sjaju. Iako Krf je dosta, ako se smijem izraziti “laid back” otok. Retro, usporen, vrijeme kao da je stalo, što mu svakako daje na šarmu, ali tamo 5 zvjezdica nije isto što i 5 zvjezdica na recimo Kreti ili nekom drugom grčkom otoku koji su dosta razvikaniji. 

Hotel - Krf . Edita

P:WT: Sad ide ono moje pitanje koje me uvijek zanima… ljudi, kakvi su ljudi?

Edita Šimić: Nevjerojatno ljubazni i šarmantni. Iskreno sam se iznenadila. Navikla sam na mediteranski šarm pa čak i na sve ono što šarm nije, ali Grci su klasa za sebe. U ovome nas definitivno vode! 

P:WT: Kada bi mogla sažeti svoje putovanje u tri riječi, koje bi to bile?

Edita Šimić: Opušteno, spontano, a meni je svaka destinacija na svoj način i čarobna. 

Edita Šimić Kuživancija

P:WT: Koje izlete se isplati ubaciti u ovo putovanje?

Edita Šimić: Susjeda Grkinja mi je minimalno 10 puta napomenula da moramo posjetiti Paxos i Antipaxos koji se nalaze jedno sat vremena vožnje brodom od grada Krfa. Tako da smo jedan dan napravili izlet. Taman pred svitanje krenuli smo trajektom na Paxos i tamo iznajmili manji brod. Naime u Grčkoj je dozvoljeno bez dozvole unajmiti motorni brod do 30 konja. Okružili smo oba otoka te se zadržali u bajkovitoj uvali Antipaxosa gdje je more neonsko plave boje, a plaža bijela. Čarobno! 

Antipašos

Osim toga, sjeverno-zapadni dio otoka, poznat kao “Kensington on sea” zrači kraljevskom atmosferom, kada i sam naziv govori… Predivno se provozati i ručati u jednoj od najpoznatijih uvala Agni bay gdje se nalaze tri taverne: Toula’s, Nikolas i Agni taverna. Mjesto je krcato Britancima i poznato po dobroj ribi. 

Agni bay - Greece

P:WT: Kad smo kod restorana, kakva je hrana? 

Edita Šimić: Fantastična. Ljeto mi je taman kritičan period, nakon 6-7 mjeseci u Berlinu, kada se zaželim mediteranskog štiha i hrane. Iskreno sam uživala i ne samo zato što sam se zaželila već to je hrana na kojoj sam odrasla i s njom imam posebnu vezu. Osjeti se naravno i turski utjecaj, ali sve što sam jela bilo je za prste polizati. Jeli smo uglavnom njihova tradicionalna jela. Ribu sam naprimjer jela svaki dan :-)

Food Greece

P:WT: Po što bi se odmah sutra vratila da možeš?

Edita Šimić: Grčku salatu! Toliko je jednostavna, a, opet najbolju jela u Grčkoj. Ali ok, mislim da je to pošteno :-)

Greece salad

P:WT: Kamo ćemo po zalazak sunca, ipak, na moru smo!

Edita Šimić: Svakako se ne smije propustiti zalazak sunca na jednom od poznatih mjesta za promatranje zalazaka, a na sjevernoj strani otoka ih ima nekoliko. 

Sunset in Greece

P:WT: Je li Grčka destinacija koju ćeš još istraživati?

Edita Šimić: Svakako! Uputili bismo se definitivno na Santorini, ali kako mi je moja susjeda savjetovala, u 9. ili 10. mjesecu i to bi rent-a-carom razgledavali otok. Jedno od naljepših mjesta na obali je Kalamata, a već mi je pomalo i neugodno što pored svih svojih putovanja nisam našla vremena za Atenu. 


Hvala Editi na ovom krasnom putovanju kao i na fotografijama. Veselim se upisati Krf u listu ostvarenih želja u samo nekoliko godina.

Jer ako nešto dovoljno jako želiš, cijeli svemir se uroti da ti se želja ispuni <3




Idemo u park šumu Trakošćan

“Reci mi kamo da idem s djecom za vikend, već smo sve prošli? “

“Ana, ima li neki dobar restoran i lijepa priroda oko njega u blizini Zagreba, nešto prema istoku?”

Restoran Trakošćan

“Treba mi neko mjesto kamo mogu otići na nekoliko sati, hodati, sjesti na neku klupicu i uživati?”

“Daj nas vodite u ove šume u koje idete… želimo se pokrenuti!”

Priroda - Trakošćan - jezero

Veseli mi što se moji dragi ljudi ovako spontano javljaju i traže savjet za svoje izlete. Iako su, moram priznati, portali puno brži i konzistentniji u objavljivanju od mene i ta mjesta na koja već duže vrijeme odlazimo, objave nekako prije mene. A opet, meni nekako ne smeta da ti, naši, obiteljski izleti izađu na blogu u neko vrijeme kad možda i ti isti portali proglase neko od tih mjesta “out mjestima”. Stoga evo jednog posta, upravo o mjestu kojeg volimo i kamo ćemo se vraćati.

Park - šuma - trakošćan

Jedno mjesto koje nas se dojmilo i koje smo u mjesec dana čak dva puta posjetili je park šuma Trakošćan. Svi smo mi već preko nekoliko puta bili u Trakošćanu, vodili naše prijatelje/rodbinu, a možda i strance (kao mi) onamo i šetali uz šetnicu jezera dobrih 100m ulijevo i udesno od dvorca i priča bi tu negdje stala. Kao da to jezero nema svoj puteljak i svojih nekih 5km šetnje.

Trakošćan - jesen
Jesen - Trakošćan - jezero

Ove 2020. kod nas kod kuće se stalno čuje, ide mi se nekamo, ne predaleko, unutar granica Hrvatske, nekamo kamo klince možemo pustiti da trčkaraju, na mjesto gdje je lijepo za hodanje i fotkanje i kamo možemo uzeti naše ruksake sa sendvičima.

I tako, s vremena na vrijeme, spremimo te naše torbe i sjednemo u auto. I pronađemo neko takvo mjesto.

Izleti s djecom - Trakošćan

Trakošćan je sat vremena vožnje od Zagreba. Dvorac ste, vjerujem, posjetili, no, nisam sigurna koliko vas je napravilo baš cijeli krug oko jezera podno samog dvorca? Mi smo se spremali tome godinama i ova, vrlo drugačija godina po mnogočemu, bila je godina kad smo počeli otkrivati neke dijelove naše zemlje i vraćati im se. Pa tako i krugu oko jezera.

Jezero - jesen

Ta praksa vraćanja na isto mjesto je nešto što prakticiramo vrlo često i što nam daje bolju sliku o mjestu koje posjećujemo, bolje ga upoznamo, uživamo u poznatome, ali i nepoznatome koje nas uvijek iznenadi, volimo uočavati promjene tog mjesta od susreta do susreta i baš jako volimo gledati prirodu kako se transfomira za naših posjeta.

Hrvatska - izlet - Trakošćan

Zadnje vraćanje ili bolje reći prvo pravo jesensko upoznavanje s park šumomom Trakošćan je svima bilo posebno. Rekli smo se vratiti kad jesen dotakne prirodu podno dvorca. I pomno birali vikend kada se jesen pokazala.

Autumn - Trakoscan - Croatia

Šetnja oko umjetnog jezera traje nešto više od 2 sata uz pokoje stajanje, bacanje kamenčića i fotografiranje. Ono što raduje što je staza organizirana i kao poučna staza s 20 poučnih točaka koje klinci jedva čekaju pronaći, a kad pronađu… uče, smiju se, gurkaju i onda opet dalje istražuju. Inače, vile su te koje im pokazuju put na tim točkama, a tražiti vile, i kad ste dječaci, je baš jako zanimljivo.

Exploring nature - Croatia

Vodenbuhe, žabice, ribe crvenrepke, gušteri i ptičice… nismo znali kamo bismo radije pogledali ili osluhnuli. Djeca su se nadala i nekim vjevericama i krticama, dok smo mi bili opčinjeni žabama da je sve ostalo palo u drugi plan. Vjeverice i krtice nisu vidjeli. Žabe i vodenbuhe jesu.

Jezero
Jezero - kontrasti
Nature - autumn

A onda… naletjeli smo na vikend iza kiše i gljive su buknule posvuda. Tu negdje sam otkrila svoj novi motiv za fotografiranje i počela ih skupljati u svojoj foto-kolekciji. Gljive. Gljivice. Jestive i one… lijepe, ali nejestive.

Već znam kako će izgledati vikendi sljedeće jeseni… idemo u gljivarenje tako da gljive fotkamo :)

Gljive
Gljive - Trakošćan
Gljiva - solo igrač

U toj šetnji se nekako spontano dogodilo da svatko od nas četvero ide za nečim drugim, traži smisao toj šetnji i da svatko od nas, nakon tog kruga, dobije što je htio. Sladoled je isto bio nešto što su klinci priželjkivati i eto… krug ih dovede na početak, a na početku kruga, škrinjica s blagom, ili u našem slučaju, sladoledom.

Shvatili smo da je krug bolje započeti obilazeći tako da krenete put sjevero/zapada.

Ribarska kuća - Trakošćan

Bilo je jasno i to da nakon cijelog kruga ne želimo ići na pedaline, iako su djeca inzistirala.

Pedaline - jezero - Trakošćan

Veseli me i zimski krajolik ovog jezera, stoga ako ste i vi u planiranju, svakako se vidimo i za mjesec dana u obilasku. Sigurna sam da će krug učini svoje i razveseliti nas.


Projekt: Vis i ljeto 2020. godine

Iako je Simonina priča trebala izaći na blogu negdje pred sam kraj ljeta, kao oda tom krasnom ljetu 2020. koje je baš svima ispalo iznad svih očekivanja, nekako mislim da ova priča stiže u pravo vrijeme. Podsjeća nas da je sve moguće i da ne upadnemo u tugu i očaj ovog neizvjesnog vremena. Putovati u zadnje vrijeme, osim po Hrvatskoj, nemamo kamo, ali zato možemo putovati kroz priče nekih krasnih ljudi kao i kroz njihove fotografije. Simona Marić gostuje drugi put na Project:We Travel blogu i ne mogu se odlučiti što me više vuče, njezina norveška priča ili ova o Visu.

Uživajte u Simoninoj (ali i Tomislavovoj) priči s Visa, ljetnoj, svijetloj, punoj nade usred jeseni koja je, priznajte, ako izostavimo vijesti s portala, uistinu predivna. A Vis… baš danas se čini još nevjerojatnijim nego što i jest!

Uličice Visa

P:WT: Što je utjecalo na odluku da ti i tvoj muž Tomislav odete baš na Vis?

Simona: Ljetovanje na Visu počeli smo planirati negdje krajem travnja, taman dok se situacija „lockdowna“ malo razbistrila, a svi smo, rekla bih, dobili ponovni poriv za putovanjima i počeli maštati o ljetu. Htjeli smo nekakvu opciju udaljenog otoka, lijepe plaže i prirodu općenito, ali i mogućnost gastronomskih izleta, stoga je odabir pao na Vis, na kojem nikad nismo bili. Tada smo imali dojam kako je naša ideja odlaska na Vis nešto drukčija od tuđih, što zbog opće situacije povezane s pandemijom, što zbog udaljenosti otoka (misleći da će ljudi radije birati Istru od Dalmacije ili da se neće svi htjeti skriti na istom otoku), no ispostavilo se kako naša ideja nije bila nimalo inovativna, jer ovog ljeta se činilo kao da su naprosto svi koje znamo bili baš ondje!

Vis - palme

P:WT: Kako ste isplanirali svoj dvotjedni boravak na otoku?

Simona: Za ispuniti dva tjedna na Visu nije potrebno puno planiranja, taj otok sam sugerira koji dan je lijepo gdje svratiti, koju konobu posjetiti i u koji vinariju svratiti baš na putu s plaže, tek toliko da vas jedna čaša vina opije da ne prestajete razmišljati zašto nijedan odmor ne može pružiti takav ton bezbrižne opuštenosti kao otok. Moram priznati da nismo previše planirali unaprijed, no ubrzo po dolasku smo primili puno sjajnih preporuka, kako od naših domaćina na Visu, tako i od nezaobilazne zajednice instagram prijatelja. Jedino što smo očekivali bilo je puno se kupati, no vratili smo se s kilom-dvije viška, i oduševljenjem predivnom netaknutom prirodom i velikom željom za povratkom u nekim jesenskim mjesecima.

Simona - Vis
Tomislav - Vis - Vinko
U Visu su zbivanja, a Komiza je intimnija...
— Simona

P:WT: Vis ili Komiža?
Simona:
Vis ili Komiža, baš teška odluka.

Vis - Komiža

U Visu su šušur, zbivanja, život, ma cijeli Zagreb! U Visu smo u večernjim šetnjama uživali u promatranju stvaranja rukotvorina npr. lokalnog kožara koji je svaku večer sa smiješkom izrađivao kožne torbe plešući po svojoj radnji ili jednostavno promatrali djecu kako se igraju s kućim ljubimcima na ulici, ispijali šarena pića u Loli, Mvsevm baru ili jeli finu ribu u restoranima (Kantun ili Buffet Vis zbilja mogu preporučiti).

Komiža je intimnija, u Komiži su dobre plaže, život je sporiji, pas je bez uzice, a ti si bosonog većinu vremena. Ako ste čuli za slastičarnicu Cukar i njihove fine kolače i pitali se jesu li toliko dobri-jesu!

I iako je dilema između Visa ili Komiže vjerojatno prvo pitanje koje si ljudi postave pri odlasku na Vis, izostaviti mjestašca u unutrašnjosti otoka bila bi prava šteta.

Lola - Vis

P:WT: Vjerujem da sve zanima kamo nas vodiš i zašto baš onamo?

Simona: Idemo na Plisko Polje, odnosno u Gostionicu Aerodrom - slobodno probajte sve s menija. Zatim hvaljeni Roki’s za probati peku i dobro vino, Marine Zemlje i OPG Belotovo za koji smo dobili preporuku i u kojem hranu u svom dvorištu priprema jedna draga gospođa.

Nažalost, tih dana na otoku nije više imala mjesta ugostiti nas pa smo to ostavili za drugi put. Pišite i Podhumlje (Konoba Peša), Podšpilje (Konoba Gušti Poja) i nedaleko jedna slatka obiteljska vinarija Vidović, Žena Glava (Agroturizam Darko); neke od najboljih dana ondje proveli smo sa sjajnim, gostoljubivim domaćinima u njihovim konobama i osjećali se baš kao doma.

P:WT: Već vas vidim kako nazdravljate čašama visoko u zraku, no, nisam sigurna što pijete…

Simona: U čaši je, razumije se, autohtona viška sorta vina, vugava, fine i ugodne voćne arome i ugodne svježine i pitkosti, a u isto vrijeme s dosta visokim postotkom alkohola (zbog ranije dobi dozrijevanja i izrazito vrućih ljeta).

Gostionica Aerodrom Vis

P:WT: A nazad, s tih krasnih mjesta, kako se vraćate do apartmana? Na Visu se može iznajmiti sve od bicikla do barke, no, što sugerirati ljudima?
Simona:
Opcija bicikla dobra je ako imate barem mjesec dana na raspolaganju za guštanje, vožnju biciklom svaki dan do drugog mjesta i pravi slow-living, jer vas u tom slučaju nije briga hoćete li stići obići par mjesta u jednom danu. U suprotnom mislim da je najbolje voziti se autom ili skuterom jer je sve dostupno u rasponu od 15-ak minuta, nećeš strahovati od ispuštanja duše na uzbrdici da bi stigao s plaže skroz do Huma na zalazak sunca.
Barka je možda riskantna za one dane kad ti vjetar otežava, kao i za one koji nisu naučeni voziti ju, jer nije sve „fun and games“ kao otići s Hvara do Paklinskih otoka, pa u tom slučaju barku vidim prikladnom za obilazak plaža u Komiži, ali ne i obilazak cijelog otoka.

Super stvar nam je bila, a budući da smo na Visu bili prvi put, uzeti privatnu turu s lokalcem (instagram: @vis_boat_tours) koji nam je pokazao sve predivne uvale, špilje, vozio nas do Biševa, Budikovca, i stajao putem kako bismo se kupali gdje god smo poželjeli.

P:WT: Koja mjesta uz more, odnosno na moru, ne smijemo zaobići?
Simona: O Modroj špilji, predivnom prirodnom fenomenu, nije potrebno prenositi utiske, sigurna sam da vam je na listi ukoliko ste prvi put ondje i da će njezina magija izazvati oduševljenje. Samo ću dodati da se nikako nismo zadovoljili s desetak minuta (na kojih dobijete pravo u turi usred sezone jer ju dnevno uspije posjetiti preko dvije tisuće ljudi), pa ju stavljamo na listu za posjet izvan sezone, skupa sa Stinivom, Biševom i Budikovcem.

Modra špilja - Vis - Project We Travel

Budikovac (ili Budihovac, kako ga otočani zovu) je otočić jugoistočnoj strani otoka Visa na kojem se nalazi prekrasna šljunčana plaža, a mala uvala privlačna je za mnogobrojne nautičare (u našem slučaju, tog dana usred kolovoza, i premnogobrojne :D). Lijepa laguna naziva se još i Plavom lagunom (na fotkama možete vidjeti kako potpuno opravdava naziv), a na otočiću možete pronaći i restoran u kojem se, čuli smo, ponekad i lokalni magarci znaju poslužiti vašom večerom.

P:WT: Već je opće poznato da je na Visu jako teško naći smještaj u sezoni. Kakve ste vi imali sreće s obzirom na to da su svi bili tamo gdje i vi ovog ljeta?
Simona: Smještaj u Visu smo našli preko preporuke za koju se ispostavilo da je pun pogodak: vlasnica je ljubazna, uslužna, apartmane je učinila toliko ugodnima da vam može biti žao ukoliko ne stignete boraviti u njima duže od doručka i spavanja radi svih isplaniranih dnevnih aktivnosti. Nalazi se u centru, sve je nadohvat ruke, pet friendly je i novo je i jako čisto! (instagram: @housebavavisisland)

... ambijentom, pogledom i kvalitetom ribe, čista desetka
— Simona

P:WT: Koje su to uvale u kojima možemo uživati u moru, hrani, piću, lakoći postojanja, ali i u trenutku i sreći što smo baš tada mi na tom mjestu?
Simona: Od uvala i plaža izdvojila bih Malu Travnu, koja je zajedno s konobom Senka Karuze cjelodnevno iskustvo naizmjeničnog uživanja u kupanju i hrani. Ondje možete od jutra ležati na stijenama, skakati u more i taman negdje kad ogladnite, koji sat iza podneva, prebaciti se kod Senka koji će vam servirati ono što ne poželite vi, nego on, ali će svaki put pogoditi!

Nakon predjela i boce vugave (najbolje koju smo kušali na otoku) ponovno vas ulovi želja za kupanjem, što je sasvim normalno, pa si udovoljite, zaspete na stijenama 15-ak minuta, nakon čega vas Senko dozove na ribu koju je taj dan ulovio. Robinzonski za one koji su navikli na mjerenje interijera u zvjezdicama, ali ambijentom, pogledom i kvalitetom ribe, čista desetka, ako nas pitate. Ako vam je izostanak cjenika, gaziranih pića, kave iz aparata, računa (ili pružanje istog na kamenčiću) čudan, onda ovo nije mjesto za vas.

P:WT: Uz Senka tu je i Darko, jedna priča koju, također, ne smijemo izostaviti?

Simona: Još jedno gastronomsko iskustvo koje ne smijem izostaviti jest Agroturizam Darko, za koji ne znam je li nam bolje „sjela“ fina hrana, domaće vino i rakije, gostoprimstvo vlasnika ili atmosfera koja se u samo pola sata i deset rakija uspije okrenuti od pristojne večere u dvorištu do toga da s ljudima koje ste prvi put vidjeli pjevate Oliverove hitove na gitari koju vam je Darko „podmetnuo“ kad je vidio da je atmosfera krenula uzlaznom putanjom.

...u trenucima posebne zenesenosti vodili smo se idejom vlastite kuće na otoku...
— Simona

P:WT: Već vidim da će ovaj post postati prava jedna riznica sjajnih preporuka by Simona Marić. Kad smo već prošle restorane, neka divna i neobična mjesta, poznatu Modru Špilju, a i dotakli se pitanja Vis ili Komiža, vrijeme je da se dobro i okupamo. Pričaj nam o uvalama…

Simona: Neke od uvala u kojima smo rado provodili dane bile su Pritišćina, do koje vodi makadam, kao zapravo do svake bolje uvale (i ne zaboravite, Pritišćina Mala, odmah kraj nje, možete brodom ili otplivati iz Pritišćine), Ruda, u kojoj su nijanse mora nestvarne (do nje smo došli brodom, ali možete joj pristupiti i automobilom), Zaglav, prekrasna pješčana plaža, te nezaobilazna Srebrna s najljepšim bijelim oblutcima, kao i njezina susjeda Tepluš (s možda nešto manje ljudi). U Stinivu smo stigli brodom, ovaj put si nismo priuštili iskustvo spuštanja odozgo, i iako je plaža jako lijepa, očekivano nije toliko impresivna s hrpom ljudi, brodova i luftića, stoga se ondje nismo puno zadržavali i odlučili smo ju posjetiti u nekim drugim okolnostima ili godišnjim dobima.

Ako niste od istraživanja plaža izvan Visa, Grandovac također pruža ugodnu kombinaciju pristupačnosti i osame, ukoliko vam je potrebna. No, za nas su pravi bingo bile komiške plaže do kojih smo se vozili unajmljenim kajakom (instagram: @alternatura.komiza): Templuž, Pizdica, Velu Žolo, Kupinovac, Novo Pošta, na kojima smo uspjeli biti potpuno sami većinu dana (i kupati se bez odjeće!), što je bio pravi luksuz usred sezone i toliko ljudi na otoku u isto vrijeme.

P:WT: Kamo da se uputimo po zalaske sunca?
Simona: Ako ste zaljubljenici u zalaske (pa i izlaske!) sunca i jednostavno predivne panorame, nemojte zaobići Hum (taman nakon što se u popodnevnim satima popnete do Titove špilje) i Fort George, impresivnu utvrdu koju je 1811. sagradila britanska kraljevska ratna mornarica i nazvala ju po kralju Georgeu III., pogled je nevjerojatan i oduševljava na prvu.

Sunset Vis
Sunset - Vis
Zalazak na Visu

Kako je Vis otok koji je gotovo pola stoljeća bio izolirana vojna utvrda zabranjena za strane turiste te zbog geostrateške važnosti u vrijeme Jugoslavije, od 1944. do 1992. godine, bio velika vojna baza u kojoj je stalno boravilo više od 4.000 vojnika, nismo htjeli zaobići „military“ turu koju imate u ponudi raznih agencija, kako iz Visa, tako i Komiže. Mi smo se odlučili za lokalca Tonija (instagram: @militarytourguy), karizmatičnog vodiča od kojeg ćete dobiti puno više od klasične ture sa školskim podacima o viškoj povijesti i koji će vas skupa sa svojim psom Benijem provesti kroz sve grandiozne
građevine i informacije iz vojne povijesti i ne prestajati pričati o Visu, Višanima i njihovim običajima.

Simona Maric - Vis
Military Vis
Military Vis

P:WT: Je li Vis otok koji bi skoro ponovili?

Simona: Mogu odmah odgovoriti - apsolutno! Vrlo rado bismo se već i u rujnu/listopadu vratili; mislim da kad špica sezone prođe i svi turisti odu, a sunce bude nježnije, otok poprimi još ljepše tonove. Čak smo se u trenucima posebne zenesenosti vodili idejom vlastite kuće na otoku, no ostavimo to za neka buduća vremena i drugu priču.

Vis i palme

Hvala Simoni na dijalogu i sjajnim preporukama mjesta na Visu! Sljedeće godine kad se sretnemo svi zajedno kod Senka ili Darka, nemojte biti stranci, dajte da nazdravimo boljim vremenima <3


Jedan dan u Istri - mjesta za posjetiti, vinarije i igrarije

Tog mjeseca je izlet do obližnjeg parka bio pothvat. Uživali smo u tim sitnim pobjedama i nismo znali što će ljeto donijeti. Hoćemo li ostati kod kuće ili ćemo posjetiti neki drugi grad?

Motovun-Istra
Vrata Motovun - Istra
Motovun-Istra

Hoćemo li se okupati u moru, mi kontinentalci, ili ćemo mu se nadati neke druge godine. Zaboravili smo već na to, ali znam… znam da je bilo neizvjesno. I, itekako se sjećam da sam odlučila biti neizmjerno zahvalna onim istim radostima s početka priče.

Stanje se popravilo u Hrvatskoj i rado smo prihvatili poziv prijateljice Bobe i njezinog muža Dražena za odlazak u Istru. Sjećam se da mi je u vrijeme kad su nas prvi put zvali da dođemo u Istru, putovanje u drugu županiju zvučalo kao da, u najmanju ruku, idemo nekamo preko granice. Eto takva su vremena bila, ako ste zaboravili…

Ali onda se, tako brzo, odjednom, u lipnju, situacija primirila i mi smo im javili da dolazimo.

Groznjan - Istra

Istru ne propuštam od negdje 1990. godine kad sam još kao osnovnoškolka cijelo ljeto provodila kod tete u Puli. S godinama, Istra je postala moja destinacija, moje mjesto na kojem dišem, koje volim, koje razumijem i koje me razumije. Muž voli Istru, a djeca vole kamenčiće i more, i… formula za sreću je izvedena.

Visit Istria - Project - We - Travel

Smješteni u unutrašnjosti Istre, imali smo i nismo plan kamo ćemo tih dana. U planu je bilo posjetiti neke vinarije, Motovun, Grožnjan pa i možda još koji gradić, otići na Brijune, naravno i obavezno u Pulu, i možda ubaciti poneki restoran, a i bilo bi super popiti kavu na nekim novim mjestima uz obalu. Čini se da smo se malo preračunali jer… u zbroju je to izgledalo ovako: hrpa planova, a nas (sve zajedno) četvero i još toliko djece u dobi od 4 do 8 godina.

Međutim, nismo se zamarali, moto tih dana je bio… opušteno i spontano, nema stresa, uživajmo zajedno.

Klinci u Motovunu

Krenuli smo od Motovuna. Divan, obasjan, spreman za jedno kupanje na kiši.

Motovun

Mi, opušteni sa stalnim pogledavanjem na klince, veseli i zabrinuti u isto vrijeme, pogotovo kad djeca odluče potrčati, popeti se na zidić… ali nekako sretni.
Motovunu je nedostajala horda turista koji će se mu vjerojatno vratiti kako će ljeto odmicati. Nama nije. Nama je bilo baš kako treba biti.

Sjeli smo u konobu Fakin i guštali u jelima koja su nam poslužili, juha od tartufa, gulaš od divljači, kozice i malvazija Fakin koju muž i ja baš jako volimo. Konobarica je bila sjajna, sretna što smo došli, nenametljiva, a opet uslužna. Voljeli smo to mjesto toga dana i vjerujem da bismo se vratili.

Konoba Fakin menu
Malvazija Fakin
Gulaš od divljači - konoba Fakin
Juha od tartufa - konoba Fakin

Ona ista malvazija nas je ponukala da odemo do same vinarije Fakin koja je možda 10tak vožnje od Motovuna. Skoknuli smo samo na tren po koju bocu, a vratili se opijeni suncem, srećom i njihovim sjajnim teranom. Kakvo iskustvo! Petnaestak minuta sreće, smijeha, dobrih fora… ma, vraćamo se onamo uskoro na pravu degustaciju, bez žurbe, dok djeca uživaju negdje kod bake.

Vinarija Fakin
Vinarija Fakin
Degustacija - Vinarija Fakin

Veselili smo se doći potom u vinariju Kozlović, Ja sam veliki fan njihovog muškata i oduvijek me zanimalo kako uživo izgleda vinarija, okoliš i cijela njihova priča. Nažalost, nismo upali na turu pa smo se morali zadovoljiti s boravkom na otvorenom uz čašu muškata.

Klinci su uživali, trčkarali i naposlijetku se malo primirili. Ustvari, kiša ih je malkice zaustavila, a i nama dala priliku da se još malo opustimo.

Uz sireve.

Vinarija Kozlović
Vinarija Kozlović
Sirevi - Kozlović

U blizini je bio i Grožnjan. Već se taj gradić i ja dobro poznajemo, ali nisam znala da mu nevjerojatno pristaje to promijenjivo vrijeme i da je tako lijep. Baš lijep. Iako smo imali vremena samo prošetati, nedostajalo mi je da sjednemo, gledamo uokolo, više fotkamo, provirimo još u koje dvorište… no, za sve postoji neki drugi put.

Grožnjanu treba udijeliti više vremena nego što smo mi ovaj put. Zapišimo svi.

Vrata Grožnjan
Grožnjan-Istra
Beautiful Groznjan
Grožnjan

Kad smo već u tom dijelu Istre, i kad je već kano popodne, zalazak sunca smo odlučili dočekati u pivnici San Servolo, nekih 10tak minuta vožnje od Grožnjana. Imali smo plan uživati na njihovoj terasi, ali nas je na našu veliku žalost dopao unutrašnji dio restorana. Nije on tako loš…, ali složili smo se da je njihova terasa zbilja krasna i da obavezno rezervirate stol isključivo na terasi kad odete onamo. Mi smo bili bez plana, sjećate se, pa se i dogodilo da nije uvijek bilo onako kako smo i zamislili. Događa se! Nije vrijedno lošeg raspoloženja.

Djeca su, uglavnom zaspala u autu dok smo se vozili nazad, prepuni dojmova, sretni, i čudom se čudili kako je zaista nestvarno da smo sve ovo obišli u jednom danu, nakon manje od mjesec dana života isključivo kod kuće i kada nismo znali u kojem će nam smjeru krenuti životi.

I, kad pogledam unazad i pomislim na Istru i to naše putovanje s dragim nam prijateljima, uvijek se sjetim kako mi je jednom muž rekao, “ta Istra je prava hedonIstria!” I tako stvorio pravu riječ za ono što nas je tamo čekalo i što je baš uvijek, uvijek tamo!

Istro, volimo te!


Uživajte u fotografijama iz (redom) Motovuna, vinarije Fakin, vinarije Kozlović i Grožnjana <3

Brijuni - raj na zemlji

Pokušala sam se sjetiti kad sam zadnji put bila na Brijunima i jednostavno mi nije išla matematika… ili, možda nisam htjela priznati brojke koje su odavale da je prošlo predugo i da sam bila jako, ali baš jako mlada kad sam bila na tom krasnom otočju.

Brijuni_priroda

Išli smo, sjećam se, na Mali Brijun i gledali Hamleta prije desetak godina, ali doživljaj baš tog Velikog Brijuna, odnosno samog Nacionalnog parka Brijuni, ostavila sam negdje, čini se, hmmm… u prošlom stoljeću.

Moram priznati da sam se dvoumila bi li, uopće, pisala o Brijunima. S jedne strane, htjela sam zadržati uspomenu za sebe i prijatelje kojima sam prepričavala kako smo se proveli, a s druge strane sam htjela poručiti svima da jednostavno moraju doživjeti tu ljepotu, tu netaknutu, predivnu, na momente, (meni) sjetnu prirodu.

nature_brijuni_croatia
Brijuni_nacionalni park

Nakon što sam posjetila to otočje, puno, puno sam razmišljala o njemu. O ponudi, o ljudima koji tamo rade, ljudima koji dolaze… i na kraju, nekako zaključila da je prava sreća da otok ima toliko smještajnih kapaciteta koliko ima i da nije prenapučen turistima jer… nekako, treba ga sačuvati, paziti i ne dati da nam takvo jedno, jedinstveno, mjesto u Hrvatskoj postane šetnica krcata što turistima, što plastičnim, šarenim suvenirima, sladoledima i terasama na svakom koraku. S obzirom da je nacionalni park, nije to baš izgledno, ali… nikad se ne zna…

Ima prostora i da tamo sve, baš sve, ima pet zvjezdica, ali, opet, mi ih nismo došli brojati.

Pogled na hotel_Brijuni

Ovo nije mjesto gdje će vam servirati slijedove hrane, neku rapsodiju na tanjuru, dekonstrukciju nečega što niste ni mislili da može podnijeti tu dekonstrukciju, ali, opet, mi po to nismo niti došli.

Iako su tu nekad boravili državnici iz cijelog svijeta, Oskarovci, pjesnici i pisci, intelektualci, bogati i slavni, danas to više nije to vrijeme i ne treba ga očekivati. Treba ga se sjećati, pokušati saznati što više, ali ne i očekivati priču za Titova vremena jer… ista je ostala baš tamo negdje, u Titovom vremenu.

Hotel Istra_Brijuni

Kako bilo, na Brijune, ako dolaziš, svakako dolaziš po nešto drugo. Onamo dolaziš po nevjerojatnu floru i faunu, po predivno čisto more, po čudesno podmorje. Dolaziš osjetiti mir, uvidjeti da je meditacija moguća i kad se krećeš na biciklu i da se Sreća i Zahvalnost nametnu same od sebe, bez plana, samo te odjednom tako preplave.

Flora_mediteranski vrt_Brijuni

Brijuni u tebi bude ono najbolje, nagovaraju te da sjedneš na bicikl, voziš, trčiš, radiš jogu, plivaš, roniš ili sjediš na nekoj stijeni i ne vjeruješ da si baš ovdje, na ovom mjestu. Brijuni te nagovaraju da pišeš, da smišljaš prave, birane rečenice koje ostavljaš u svom dnevniku putovanja, i baš te natjeraju da postaneš pisac ili slikar tog dana. Oni ti žele da živiš baš taj trenutak, taj sada, baš tada… ne u hotelu, ne u nekoj sobi, već tamo vani. Negdje na otoku.

Brijuni_obala_Hrvatska
Obala Brijuna_nacionalni park
Rimska vila_Brijuni

Ako imaš mogućnosti provesti tamo nekoliko dana (ili minimalno dva), Brijuni će ti to vratiti na najbolji mogući način. Samo moraš biti otvoren i spreman na kompromise.

Ako planiraš provesti jedan dan, onda, možda, imam pokoji savjet za tebe. Naravno, moguće je da ćeš se zaželjeti nečeg drugačijeg od onoga što ja pišem, ali šanse su velike da ti se baš svidi i ova neka priča koju ovdje nudim.


Želiš li u miru provesti dan, pogledati što više, ne juriti i žuriti, a imati više mogućnosti kroz dan, kreni brodom iz Fažane kroz jutro.

Fažana_Istra_Hrvatska
Brod_Fažana_Brijuni

Ukoliko nisi rezervirala (ili rezervirao) vlakić kojim se obilaze Brijuni, ništa zato, bicikli koje tamo možeš unajmiti (čak su dva sata vožnje i u cijeni karte) su vrijedniji nego vlakić, ako mene pitaš. Biciklirati tempom kojim želiš, stati kad želiš fotografirati, i uživati, može se svakako više ako ste na biciklu. Imate li manju djecu, moći ćete uzeti sjedalice za njih, a imaju čak i prikolice za klince - klinci ih naprosto obožavaju!

Bicikl_Brijuni_priroda
Brijuni na biciklu

Ne treba ti vodič, posebne upute, možeš i sam(a) obići otok s kartom i aplikacijom koju NP Brijuni nudi. Besplatna ja, puna informacija i korisna.

Kupanje je dozvoljeno, ponesi kupaće i ručnike, plivanje s jatom riba, škarpinama i ražama pokraj koraljnih grebena je nešto što se ne propušta (naravno to nije sve... jednostavno ponesi masku i zaroni <3).

More_Brijuni

Na otoku se može pojesti nešto u restoranu hotela, a, dakako, i popiti (goste oko sebe ne birate, pogled prema slici dolje, molim! :) . Sladoled i kavicu možeš uloviti na 3-4 mjesta na otoku, ali uz sve to, nije loše da se ponese još koji sendvič jer vožnja biciklom traži koju kaloriju više tog dana, a i, ako dolaziš s djecom, nije loše imati u torbi nešto više za izmorene klince nakon kupanja, vožnje i vrućine.

Kafić_Brijuni

Ako nisi od bicikla, nije problem, moguće je unajmiti električni autić (golf cart). Pješke nećete stići puno toga obići pa na pješačenje ne računajte, osim ako nemate cijeli dan.

Golf_cart_Brijuni

Odjeća - udobna i sportska (za bicikliste). Za one koji se vole fotkati, nije loše staviti neki “props” u torbi jer je otok nevjerojatno fotogeničan (a i vi uz njega), stoga… nemojte reći da vam nisam rekla ;)

moi_Brijuni

Možda ipak nije loše ranije rezevirati karte za brod pa nemoj baš, kao mi, doći pola sata prije broda i očekivati da će se svemir posložiti da ti ugodi. Nama se posložio, ali mogli smo se i razočarati, stoga, preduhitriti zavrzlame i gužvice kod kupnje karata je “must”!


I uživaj. Baš uživaj. Stani, udahni, čudi se, smiješi se, ponašaj kao dijete, skači u more, pokušaj uloviti zeca na tim predivnim travnjacima, šuljaj se jelenima i muflonima misleći da ćeš uloviti fotku izbliza, maštaj o nekim vremenima kada se nismo toliko brinuli i razmišljali što ćemo sutra, istražuj o povijesti otoka, građevina, informiraj se i otpusti SVE što se otpustiti dade u tih 15min vožnje brodom od Fažane do Brijuna jer te otok treba čista uma da te napuni. Imaš točno 15 minuta da ga pročistiš i pripremiš.

Zečići_Brijuni
Mediteranski vrt_Brijuni
Him_Brijuni

I vjeruj mi, prošlo je točno mjesec dana od posjeta mom “sretnom ostrvu” i ta sreća ne popušta…

Baš ludo nešto…

Teško da mogu i objasniti.



Zagreb i mi

Prije nešto više od godinu dana sam bila na jednoj radionici koja je trebala osvijestiti naš odnos s gradom, progovoriti o vezi koju imamo s gradom u kojem živimo, kako ga vidimo, o mjestima koje posjećujemo i koja su dio našeg života te kako bi izgledala mapa grada da ju baš mi izrađujemo. Radionica je uključivala praktičan rad i na neki način nas je otvorila te smo vrlo otvoreno progovarali o odnosu s gradom pred nepoznatim ljudima. Nisam sve rekla što sam mislila jer mi se u jednom trenutku činilo jako intimno ulaziti u dubok odnos grada i mene.

Trg-bana-Jelacica-Zagreb-Project-we-travel

O tome ranije nisam razmišljala. Razmišljala sam često kako grad u kojem živim zaslužuje više moje (naše) pažnje i brige. Kako trebam(o) biti aktivniji građanin i glasnije izreći što je u redu, a što ne, da se čini u gradu. Činilo mi se da grad pati pred naletom stihijskih promjena koje su često nailazile na negodovanje ljudi.

Ban-Jelacic-Project-we-travel-Zagreb

Ponekad mi se pak činilo nepotrebnim prelaziti kilometre da se divim nekom drugom gradu, kad kod kuće imamo toliko neistraženih mjesta.

trg-bana-jelacica-zagreb
ulica-ilica-zagreb
centar-zagreb
centar-zagreb

Radionica je prošla, neko vrijeme sam se prisjećala njezinih dijelova i svojih zaključaka i onda su jednostavno vrijeme i nove aktivnosti učinile svoje - nastupilo je prepuštanje novim životnim izazovima i promišljanjima o nekim drugim temama koje su me u tom razdoblju zaokupljale.

arhitektura-zagreba

Međutim, vrijeme lockdowna i potresa je potaknuo jednu sasvim drugačiju introspekciju i novi način razmišljanja o svemu, pa i o gradu u kojem živim. Grad koji sam viđala nešto više od dva mjeseca sa svog prozora i za rijetkih odlazaka van je bio odjednom tako star, tako umoran i tako tuđ. Imala sam jednu sliku o gradu, i sebe u njemu i onda… onda su se okolnosti bitno promijenile pa tako i moj grad pa tako i ja u kontekstu toga, moga grada.

ulice-grada-zagreba

Nova stvarnost, nova pravila, redovi ljudi na ulicima ispred rijetko otvorenih dućana, ljudi zabrinutih pogleda, grad dimnjaka na pločnicima, srušenih zabatnih zidova, oštećenih simbola grada i opet prestrašenih ljudi ovog grada je učinilo onaj grad, kojeg znam, neprepoznatljivim.

potres-u-zagrebu

Jer… ljudi su grad. Biciklisti na pločnicima, prepuni plavi tramvaji, ulice pune prolaznika su moj grad.

biciklisti-zagreb

Cika djece u parkovima, zelenilo i sadnice po gradu, druženje šetača pasa na livadi, otvoreni dućani, terase kafića i festivali su moj grad. Ne zaboravimo na nerijetke prosvjede, koji su više od prosvjeda za, sjetimo se, konkretnu magnoliju s Trga žrtava fašizma, mali vrt u Preradovićevoj ili zatvaranje nekog voljenog nam kina. I oni su dio mog grada.

zagreb-arhitektura

I nije da još uvijek ne mogu raspoznati i naći zgrade po gradu koje jako volim, predivne ukrase na zgradama ili erkere s najljepšim lusterima iza zavjese, kao i grafite koje nisam sretna vidjeti na tim istim zgradama, dok u isto vrijeme volim njihovu poruku, brine me misao, i ona pitanja s radionice na početku ovog teksta, kakav je nadalje moj odnos s gradom u kojem se on trenutno čini samo prividno sretnim pod suncem ovog ljeta?

DSC07267.jpg

Svjesna sam da se stvari ne događaju preko noći, i da je vrijeme u kojem živimo vrlo nepredvidivo, i znam da ako želimo dugu, moramo podnijeti i kišu…

… ali ako je istina da nas određuje mjesto na kojem živimo, ljudi koji nas okružuju i događaji, zanima me kakva “ja” će pisati priču o gradu za deset godina i kakvi “mi” ćemo postati?

centar-zagreb-duga
hnk-duga-zagreb

Zagrebu, s ljubavlju!

12/07/2020



Idemo u Istru i Provansu...

Noru Škrokov poznajem s radionice fotografije koju smo moja prijateljica Boba i ja organizirale prije nekoliko godina u sklopu našeg projekta O'snova. Moram priznati da se nekako uvijek rado vraćam ljudima s tih radionica i nastojim održavati kontakte, koliko god da je teško u ovom našem nepredvidivom životu.

Radionica je tako završila, neko vrijeme smo svi s te radionice uživali u fotkama koje su se dijelile preko mreža, dopisivali, obećavali da ćemo se vidjeti i onda je svatko nastavio svojim životom. Tako to nekako i bude. I to je isto u redu.

Međutim, otada, ne prestajem pratiti Norina putešestvija. Stalno je u pokretu, ako ne negdje izvan Hrvatske, onda u svom rodnom Zadru, ili pak Zagrebu.

Jednom tako sam zamijetila da je bila u Provansi. Još nisam tu regiju upisala u svoju mapu sreće, ali Nora jest. A mjesec prije tog putovanja je bila u Istri. Kako to biva na mrežama, sve sam pomno pratila…

Kopkalo me zapravo to, je li ta Provansa, nešto kao naša Istra. Možemo li mi ponuditi ono što nudi Provansa? A što zapravo nudi naša Istra? I kamo bi nas Nora odvela...

Veseli me da ćete uživati u Norinim crticama iz naše Istre i ljubičaste Provanse i boomarkirati ovaj post kad ćete jednom krenuti put ove dvije regije.

Provansa-polja-lavande

Putovanje se dogodilo taman prije godinu dana, vrlo spontano, kao rođendanski poklon Norinog dečka i želje da istraže više unutrašnjost Istre, a samo mjesec dana kasnije, svemir se urotio da Nora i njezina prijateljica Ella odu baš u Provansu. Iako danas ne možemo predaleko putovati i nije odgovorno skupljati kilometre u zemljama izvan Hrvatske (bar još neko vrijeme, kako su nam rekli), nas upravo veseli da se virtualno uputimo baš tamo gdje miriše prekrasno i gdje zalasci izgledaju spektakularno.

Nora-polja-lavande-Istra

P:WT: U zadnje vrijeme imam osjećaj da su svi bili Istri i da joj se svi baš rado vraćaju. Poznanici i prijatelji rado dijele savjete gdje odsjesti i izbor je uistinu velik. Pa da krenemo od tog pitanja, gdje ste se ti i dečko smjestili za boravka u Istri?

Nora: Našla sam prekrasnu malu kamenu kuću u mjestu Momjan (Buje). Lokacija nije mogla biti bolja pošto smo bili svega 30 minuta vožnje od Oprtalja, Grožnjana i Motovuna koje smo planirali posjetiti. A kada smo došli... bilo mi je jasno zašto se mjesto zove baš Abbraccio della Quercia. Pa vidi taj prekrasan hrast...

Abbraccio-della-Quercia-Istra-Buje

Već sam se zamišljala kako ujutro radim jogu ispod njegova hlada. Nisam mogla vjerojavati da toliko puno impresije može ostaviti jedno mjesto u tako kratkom vremenu. Dok ovo pišem mogu se sjetiti svakog kutka predivnog vrta zasađenog lavandom, mirisa, boja i zvukova.

joga-abbraccio-della-quercia-istra

P:WT: Svaki put kad odem u Istru, teško mi je odlučiti kamo otići i što posjetiti kad jer toliko je toga, a uvijek premalo vremena. Koji je bio vaš plan tih dana?

Nora: U planu je bilo obići Motovun, Oprtalj i Grožnjan. U Motovunu smo već jednom prilikom bili, ali zimi dok je bila magla i kiša, tako da je bilo interesantno upoznati novi Motovun, u lipnju i na suncu. U vrijeme kad smo bili, nije još bilo turista tako da smo mogli baš uživati nesmetano u njegovim ljepotama.

Motovun-Istra-view

 P:WT: Vjerujem da ste uživali u hrani, ipak, u Istri ste... Da trebaš izabrati samo jedno jelo koje bi u Istri mogla jesti svaki dan, koje bi to bilo?

Nora: Hrana je u cijeloj Istri tako ukusna, te male konobe topli ljudi i cijela atmosfera. Kad bih stvarno trebala izdvojiti samo jedno jelo, to bi onda bili domaći pljukanci s tartufima.

P:WT: Rekla si da si bila i u Oprtalju. Iako Istru poznajem, nekako se Oprtalj i ja često mimoiđemo. Što me zapravo čeka tamo?

Nora: Što da ti kažem o tom mjestu, nego da me osvojilo na prvi pogled!

polja lavande-istra-oprtalj


Malo mjesto na brdašcu koje za 15 minuta možeš cijelog prošetati. Arhitektura i povijest toliko interesantna da poželiš ostati tamo. Neka mjesta po prvi put vidišm ali unutar sebe imaš osjećaj da si već bio tamo, jednostavno osjetiš ih. E za mene je to Oprtalj. Dok smo šetali po cijelom mjestu bile su pripremljene posudice sa svijećama i šareni ukrasi. U tom trenutku nismo znali o čemu se radi, ali poslije smo saznali da se održava festival vatre, manifestacija koja oživljava staru tradiciju vezanu za žetvene običaje i početak ljeta.

Oprtalj-Istra
Oprtalj-Istra

P:WT: Grožnjan se uvijek nađe na listi turista, ali i lokalaca. Što ti se čini, zašto ga svi toliko vole, a posebice umjetnici?

Nora: Zadnje mjesto našeg kratkog putovanja je upravo bio Grožnjan. Mjesto na kamenom brežuljku s predivnim pogledom na dolinu rijeke Mirne. Arhitektura srednjovjekovna, s puno malih uličica od kojih svaka otkriva neke nove prizore.

Grožnjan-Istra

Stvarno nije niti čudno što upravo ovaj gradić priziva toliki broj umjetnika. Sve je poput neke idilične slike. Znakovi prisustva velikog broja umjetnika vidljivi su na svakom kutku. Na zidovima kuća su obješene male keramičke figurice, prekrasne rascvjetale hortenzije krase kamene ulice, radovi umjetnika su izvješeni posvuda.

Grožnjan-umjetnici-keramika

 P:WT: Na kraju, ipak ste dodali svom putovanju još jedno mjesto koje ćemo zapisati pod stranicu na kojoj piše Istra u te naše male dnevnike putovanja?

Nora: Dok smo kretali nazad prema Bujama, slučajno smo vidjeli na karti lokaciju Slap Buje. S obzirom na to da smo se već nalazili u Grožnjanu te je ova lokacija bila jako blizu odlučili smo je istražiti. Kad smo se parkirali dočekao nas je putokaz koji nas je odveo iznad tajanstvenog slapa i ponora Butori. Prekrasni krški fenomen u Istri skriven od pogleda, ali bajkovitog prizora. Slap je visok nekih 10 m te pada u jezerce koje potom nestaje u ponor. Uz meditativni zvuk šuma vode i zelenila ovo mjesto me zbilja oduševilo. U trenutku je moglo postati samo prolazno mjesto uz cestu, a postalo je prekrasna uspomena i završetak našeg trodnevnog putovanja središnjom Istrom.

Slap Buje-Istra-priroda

P:WT: Iako Istra isto ima polja lavande, ona su te dočekala još na jednom mjestu.

Nora: Da, ubrzo nakon ovog putovanja otišla sam u Provansu s prijateljicom. Polja lavande smo obišle kad smo posjetile Valensole u kojem je baš bio festival. Prizori tih ljubičastih polja koja se pružaju u beskraj su neopisivi. Nije niti čudo što ih nazivaju ljubičastim zlatom. Miris lavande se osjećao u zraku. Dok sam fotografirala ta polja bila sam neopisivo sretna, sretna jer sam imala osjećaj kao da se nalazim u nekom francuskom romantičnom filmu.

polje-lavande-provansa-valensole

P:WT: Kakvo je mjesto Valensole?

Nora: Samo mjesto Valensole je tipično francusko mjesto u unutrašnjosti, ali meni dosta sliči na Istru. Mali štandovi prepuni proizvoda od lavande, ljudi u tradicionalnim nošnjama.

Na sajmu sam prvi put probala sladoled od lavande, i bio je jako ukusan. Sva moja čula su uživala u francuskom ugođaju. Francuska muzika, miris lavande, okus lavande i prekrasna francuska arhitektura i priroda.

P:WT: Imale ste priliku posjetiti i tvornice u kojima se zapravo dobivaju ulja lavande. Kakvo je to bilo iskustvo?

Nora: Da, obišle smo i tvornice u kojima smo zapravo vidjele cijeli proces dobivanja eteričnog ulja lavande. Velike zamotane bale lavande stajale su ispred tvornice, spremne da se pretvore u cijenjeno ulje. Nestvarno da je potrebna tolika količina lavande za tako malo ulja, zamisli, za litru ulja potrebno je oko 50 kg cvjetova lavande.

P:WT: Putevima lavande, došle ste i do Abbaye Notre-Dame de Senanngue. Što bi nas tamo dočekalo, ako se uputimo?

Nora: To je drevna opatija iz 12. stoljeća koja leži na poljima lavande. Redovnici se bave uzgojem lavande te imaju i pčelinjak za proizvodnju meda. Trgovina Abbey nudi parfeme od lavande, sapune, sušenu lavandu i drugu prirodnu kozmetiku koju proizvode sami redovnici. Mjesto vrijedno posjeta.

Abbaye Notre-Dame de Senanngue - Provansa

 P:WT: A ručak u jednom francuskom gradiću je bio više od ručka, zar ne?

Nora: Imale smo ručak organiziran u gradiću La Bastide de Pierres-Gordes. Ime tog mjesta mi je bilo odnekud jako poznato. Dugo sam mozgala dok smo čekale ručak i onda sam se sjetila da već duže vrijeme na Instagramu pratim profil jednog hotela La Bastide de Gordes. Taj hotel mi je oduvijek bio pojam estetike i svega što volim, i evo me  sjedim svega 100 metara udaljena od njega. Jedna ogromna divna slučajnost. Prijateljica i ja smo odlučile nekako doći i ući u njega. I da.. obučeni u laneno odjelo i sa šeširom, otvorili su nam vrata svega onog što već dugo gledam i u čemu uživam na Instagramu. Moja virtualna realnost postala je stvarnost. Sjele smo na terasu i uživale u svakom malom trenutku, od samog prekrasnog menija do okruženja.

P:WT: Sad sam i ja zapratila ovaj prekrasan hotel. Nakon zadnjeg noćenja u rodnom gradu slikara Paul Cézannea, Aix en Provance, u gradu, kako si sama rekla, koji odiše otmjenošću atmosfere prohujalih stoljeća, što je još bilo na vašem itinireru?

Nora:  Zadnji dan prije kretanja nazad posjetili smo La ferme de Gebradu. Dočekala nas je prekrasna Francuskinja, koja nam je pokazala svoju farmu, polja lavande, začinska bilja, njegovu važnost i ulogu. Na kraju smo mogli vidjeti i kupiti proizvode u malom dućanu u sklopu te farme. Obavezno uvrstiti u plan i ovo mjesto.

 P:WT: Kako ste se rastale ti i Provansa?

Nora: Taj život u Provansi mi je tako blizak i prekrasan. Oduvijek me privlačila Francuska, njena kultura, način života i arhitektura. Znaš, tijekom cijelog vremena boravka u Provansi nisam imala osjećaj da sam turist. Osjećala sam i osjećam baš veliku pripadnost, kao da sam živjela tu.

provansa-francuska-nora

 P:WT: Otkrij nam što bi sviralo za posjeta Istri, a što Provansi, da ti kriomice pogledamo na Deezer?

Nora: Pjesma koja opisuje putovanje po Istri je definitvno The Arts and the Hour, Víkingura Ólafssona. A po Provansi, definitivno s Edith Piaf i čuvenom La vie en rose.




Život na otoku

Kako bi izgledalo da živimo u tim mjestima na kojima inače ljetujemo? Kako bi izgledao dan, a kako večeri? Bi li bili zahvalni činjenici da mi je more tu pred nama? Baš svaki dan…

Kako izgleda suživot s morem, stijenama i brodovima u daljini?

more-hrvatska-čiovo
Zalazak sunca čiovo

Mislim da svatko od nas pronađe sebe negdje na moru, u šetnji nekom rivom, trčkaranju po borovoj šumi ili u ronjenju tražeći školjke. Neki se možda bacaju u more, a da se prethodne ne namoče, neki ne ulaze u more, ako nije barem 26 stupnjeva, nekima je zalazak sunca sve i nikad ne dosadi, a netko pak ne bi mogao bez ribe, blitve na lešo i škampi.

A život na otoku? Kako on izgleda? Kako ljudi žive na mjestima na koje rado putujemo? Pitanja mi nikad ne nedostaje i po odgovore odlazim k ljudima za koje znam da će odgovoriti onako iz srca i onako kako jest. Bez uvijanja i bez lažnih epiteta. Po odgovore sam otišla k svestranoj Aniti Radić, na otok Čiovo. Čini mi se kako Anita zaista uživa u takvom mirnom životu i s otoka uzima ono najbolje, ono što joj odgovara.

Iako je naš dijalog čekao već neko vrijeme da izađe , čini mi se da je baš sada to ono pravo.  


Koliko traje tvoja veza s otokom?

Anita: Moja veza sa otokom traje više od 20ak godina. Još se sjećam tog prvog osjećaja, kojeg tada sigurno nisam bila u potpunosti svjesna. Pogled, onako bezazlen, djevojački, upijao je sve oko sebe i pratio aktivan unutarnji glas. Odjednom se zaustavio baš u uvali, gdje sad živim, a toplina oko srca je iznenada narasla, a glas samo šaptao: “O, Bože, kako je tu lipo živit!”

love čiovo
just love

Tek nakon dvije-tri godine, upoznala sam svog sadašnjeg muža, te moja avantura i suživot s otokom počinje stvarati priču.

Kako se igraju otočka djeca? Znam kako se igraju moja na otoku ili oko mora, no, vjerujem da kad duže živiš na nekom mjestu, svjestan si ga i poznaješ ga te si vjerojatno nešto kreativniji jer znaš što ti može ponuditi…

Anita: Znaš, sretna sam što sam imala priliku odgajati svoju djecu u prirodi, tu kraj mora, bez interneta i društvenih mreža, koje su pristigle dosta kasnije, nakon što su već djevojčice krenule u školu. Još se sjećam njihovih igara, to zakopavanje u pijesku ili na primjer kad su same znale uzesti kajak i odvesti se u obližnju uvalu. Tom su prilikom dovukle staru dasku za jedrenje, koju su uz pomoć oca, same izbrusile, obojale.

Simboličkih igara nije im nedostajalo, u svemu su pronalazile smisao za igru, uživale su u tome i nikada im nije bilo dosadno.

art

Gledajući i prisjećajući se sada, izuzetno mi je drago, što su rođene upravo tada, jer bojim se da takve igre i takvog života ima sve manje.

Je li tvoj odnos prema otoku uvijek bio isti?

Anita: S vremenom, kako su cure rasle, kako sam ja sazrijevala i kao osoba, žena, majka, tako se i moja veza, tj. odnos s otokom, mijenjao.

Dok smo mladi, svi bi mi donekle živjeli u urbanim i “in” mjestima. Ali s godinama, vrijednosti i prioriteti se mijenjaju. Dok su nam djeca manja, tempo je dosta brži. što je i normalno, jer gdje god živio, ne možeš ga usporiti. Upravo iz razloga, jer su djeca mala, više je obveza, pogotovo ako radite. Ali jednom, kada djeca narastu, slobodno vrijeme se povećava, više se povezujete sa samim sobom i prirodom oko sebe, te se vraćate svom izvornom “JA”.

I tu “otok” pomaže, na način, da se resetirate, usporite, te da se povežete.

Koji su to otočki posebni trenuci? I kako oni mogu ostati upravo ti, posebni trenuci, vječno…

Anita: Postoje ti neki trenuci koji su posebni i u kojima sam zahvalna na tome što sam upravo tu gdje jesam. Takvi trenuci su odraz, simbioza mog unutarnjeg svijeta i vizualne percepcije. Npr. prva jutarnja kava s pogledom na more, šum mora, cvrkut ptica, miris mora, vožnja brodom, mali razgovori sa svojim članovima obitelji gdje slobodno i žustro raspravljamo o bilo čemu, jer smo svi toliko različiti, a opet toliko slični, divan odnos sa svojim suprugom i nakon 21 godine braka, i naravno moji mali trenuci kada uzmem fotoaparat u ruke i bilježim posebne trenutke.

sea sand summer

Može li neki drugi grad ili mjesto zamijeniti život na otoku?

Anita: Trenutno mi ne može zamijeniti ni jedno mjesto jer da bi mjesto bilo posebno, za to trebaju biti oko tebe ljudi koje voliš, dom koji je odraz tebe, te odnosi koje si stvorio proteklih godina.

Stoga, posebno mjesto ne čini samo more, brodovi, kuće, već simbioza ljudi i okoline, odnosi koje stvaraš, kroz koje rasteš i učiš svakim danom kako biti bolji i kako biti povezan sa samim sobom, prirodom, pa i sa ljudima oko sebe.

Kakva je dinamika života na otoku? Ima li tih nekih ubrzanih trenutaka?

Anita: Što se tiče užurbanosti življenja na otoku, mislim da je to malo više izraženo ljeti, kada imamo veću koncentraciju ljudi, zbog turizma. Ali, čim opadnu gužve, mi smo vam na otoku jako sretni zbog toga. Svi se vraćamo svojoj rutini, obvezama, a tada imamo i plažu samo za sebe.

Kako sam po struci odgojitelj predškolske djece, veći dio ljeta sam na odmoru, tako da je moje uživanje na makismumu.

Ostalim mjesecima je to malo drugačije, čekam taj vikend kao i svi ostali. Ali on je uvijek rezerviran za radnje i aktivnosti koje me opuštaju. Imam čak, svoj mali vrt, na koji sam jako ponosna i kroz koji se učim strpljenju i ljubavi prema prirodi. Obožavam cvijeće, biljke… ma zelenilo uopće.



Bi li nam otkrila tajnu koje uvale vole lokalci pa da i mi koji svratimo k vama jednom godišnje barem malo uživamo tamo gdje i otočani?

Anita: Na Čiovu imamo super vale s južne strane otoka. Uvala Labadusa (lounge bar Laganini) i uvala Duga, koje su zapravo malo komercijalnije, dok su divlje vale npr. Široka, Branac...

Spomenula si da kad god ulovite vremena tvoja obitelj i ti idete brodom na Brač. Koje uvale ne smijemo zaobići kad smo na Braču?

Anita: Na sjeveru Brača su Pučišća- velika uvala i grad te Povlja, također velika uvala. Na zapadu, meni osobna draga, uvala Bobovišće te Milna. Ako pođete na jug, tamo je uvala Lučice, gdje je ona prekrasna vila, zasebna, ali i vojni potkopi, umjetne pećine u koje se brodom moze ući Maslinova, Smrka, Kruščica… i naravno, tu je i poznati Bol.

 Od tebe se zaista može puno naučiti o “slow life” konceptu, kako stati, ostati zahvalan, sabran za posao i za obitelj, daj nam barem neke smjernice, kako, ali kako zaista usporiti? Kako se to zaista postiže?

Anita: Kada radite s djecom, treba vam jako puno energije, strpljenja, razumijevanja, stoga je neophodno da imate nekakv kanal gdje ćete se isfiltrirati i napuniti baterije. Skoro svakog dana, moram imati minimalno pola sata vremena da se povežem (ležeći položaj, bez glazbe, ljudi, razgovora, ne spavam, samo se opuštam).

Inače ima još jedna stvar koju mi kao obitelj prakticiramo, a to je da svatko kada dođe kući prepričava ono što mu je bilo tog dana, bilo loše ili lijepo. Na taj način se rasterećujemo težine koju smo imali tog dana, a dijelimo ono lijepo što se dogodilo.

Ono što mene jako veseli i opušta, a to su ti neki trenuci kada fotografiram, slažem kolaže ili tzv. moodboard ploče, ili uređujem prostor u kojem živimo. I na kraju svega, slobodno mogu reći da živimo jedan sasvim običan, jednostavan život na lipom otoku punom ljubavi i razumijevanja.

moodboard Anita Radić


Zagrebackim ulicama

Kad god se sjetim otići fotkati po Zagrebu, uvijek se nekako nađem na Gornjem Gradu. I, iako je taj dio Zagreba prepun motiva, i mogla bih uvijek šetati tim ulicama, ovaj put sam odlučila napraviti jednu podužu šetnju i vidjeti što se zbiva nekim tamo drugim ulicama i kako Zagreb izgleda na fotografijama kada one nisu vezane uz lokacije koje su nam poznate.

Kvatrić - Zagreb

Krenula sam od Kvatrića put zapada, znajući da bi me sunce moglo nagraditi dobrim svjetlom. Kiša je ovih dana uistinu neumorna, ali nas časti nevjerojatnim prizorima kad odluči stati. Mislim da nitko nije toliko duga, sve zajedno u životu, vidio, koliko zadnjih dva mjeseca u Zagrebu. Imam li pravo?

Petrova bolnica - Zagreb
Kod Petrove crkve - Zagreb
Zagrebački balkoni
Biciklist u Vlaškoj - Zagreb

Kamo god se okrenem, nevjerojatni prizori, zgrade koje ranije nisam primijećivala, ljudi koji poziraju, a da ni ne znaju.

Arhitektura - Zagreb
Zagrebački prolaz
Curke Zagreb

I da… onda te potres(e)ne zgrade…

Potres u Zagrebu
Katedrala Zagreb
Kiša i gužva - Zagreb

Neke se čine kao da čvrsto stoje i ne idu nikamo…

Stara Vlaška - Zagreb

… a druge vape za pažnjom i brigom…

Zagrebaćke ulice
LJubav to je - Zagreb
Muller - Zagreb
Katedrala poslije potresa - Zagreb

Šetnja se nastavila put Trga, Ilice, Gundulićeve pa sve do Hrvatskog narodnog kazališta. Činilo se da će kiša zaista pokvariti moju dugo planiranu šetnju…

Međutim, prizori na ulicama ubrzo nakon ove zadnje fotografije su me ostavili bez daha. Nadam se da će i vas…

(uskoro 2.dio)