Tog mjeseca je izlet do obližnjeg parka bio pothvat. Uživali smo u tim sitnim pobjedama i nismo znali što će ljeto donijeti. Hoćemo li ostati kod kuće ili ćemo posjetiti neki drugi grad?
Hoćemo li se okupati u moru, mi kontinentalci, ili ćemo mu se nadati neke druge godine. Zaboravili smo već na to, ali znam… znam da je bilo neizvjesno. I, itekako se sjećam da sam odlučila biti neizmjerno zahvalna onim istim radostima s početka priče.
Stanje se popravilo u Hrvatskoj i rado smo prihvatili poziv prijateljice Bobe i njezinog muža Dražena za odlazak u Istru. Sjećam se da mi je u vrijeme kad su nas prvi put zvali da dođemo u Istru, putovanje u drugu županiju zvučalo kao da, u najmanju ruku, idemo nekamo preko granice. Eto takva su vremena bila, ako ste zaboravili…
Ali onda se, tako brzo, odjednom, u lipnju, situacija primirila i mi smo im javili da dolazimo.
Istru ne propuštam od negdje 1990. godine kad sam još kao osnovnoškolka cijelo ljeto provodila kod tete u Puli. S godinama, Istra je postala moja destinacija, moje mjesto na kojem dišem, koje volim, koje razumijem i koje me razumije. Muž voli Istru, a djeca vole kamenčiće i more, i… formula za sreću je izvedena.
Smješteni u unutrašnjosti Istre, imali smo i nismo plan kamo ćemo tih dana. U planu je bilo posjetiti neke vinarije, Motovun, Grožnjan pa i možda još koji gradić, otići na Brijune, naravno i obavezno u Pulu, i možda ubaciti poneki restoran, a i bilo bi super popiti kavu na nekim novim mjestima uz obalu. Čini se da smo se malo preračunali jer… u zbroju je to izgledalo ovako: hrpa planova, a nas (sve zajedno) četvero i još toliko djece u dobi od 4 do 8 godina.
Međutim, nismo se zamarali, moto tih dana je bio… opušteno i spontano, nema stresa, uživajmo zajedno.
Krenuli smo od Motovuna. Divan, obasjan, spreman za jedno kupanje na kiši.
Mi, opušteni sa stalnim pogledavanjem na klince, veseli i zabrinuti u isto vrijeme, pogotovo kad djeca odluče potrčati, popeti se na zidić… ali nekako sretni.
Motovunu je nedostajala horda turista koji će se mu vjerojatno vratiti kako će ljeto odmicati. Nama nije. Nama je bilo baš kako treba biti.
Sjeli smo u konobu Fakin i guštali u jelima koja su nam poslužili, juha od tartufa, gulaš od divljači, kozice i malvazija Fakin koju muž i ja baš jako volimo. Konobarica je bila sjajna, sretna što smo došli, nenametljiva, a opet uslužna. Voljeli smo to mjesto toga dana i vjerujem da bismo se vratili.
Ona ista malvazija nas je ponukala da odemo do same vinarije Fakin koja je možda 10tak vožnje od Motovuna. Skoknuli smo samo na tren po koju bocu, a vratili se opijeni suncem, srećom i njihovim sjajnim teranom. Kakvo iskustvo! Petnaestak minuta sreće, smijeha, dobrih fora… ma, vraćamo se onamo uskoro na pravu degustaciju, bez žurbe, dok djeca uživaju negdje kod bake.
Veselili smo se doći potom u vinariju Kozlović, Ja sam veliki fan njihovog muškata i oduvijek me zanimalo kako uživo izgleda vinarija, okoliš i cijela njihova priča. Nažalost, nismo upali na turu pa smo se morali zadovoljiti s boravkom na otvorenom uz čašu muškata.
Klinci su uživali, trčkarali i naposlijetku se malo primirili. Ustvari, kiša ih je malkice zaustavila, a i nama dala priliku da se još malo opustimo.
Uz sireve.
U blizini je bio i Grožnjan. Već se taj gradić i ja dobro poznajemo, ali nisam znala da mu nevjerojatno pristaje to promijenjivo vrijeme i da je tako lijep. Baš lijep. Iako smo imali vremena samo prošetati, nedostajalo mi je da sjednemo, gledamo uokolo, više fotkamo, provirimo još u koje dvorište… no, za sve postoji neki drugi put.
Grožnjanu treba udijeliti više vremena nego što smo mi ovaj put. Zapišimo svi.
Kad smo već u tom dijelu Istre, i kad je već kano popodne, zalazak sunca smo odlučili dočekati u pivnici San Servolo, nekih 10tak minuta vožnje od Grožnjana. Imali smo plan uživati na njihovoj terasi, ali nas je na našu veliku žalost dopao unutrašnji dio restorana. Nije on tako loš…, ali složili smo se da je njihova terasa zbilja krasna i da obavezno rezervirate stol isključivo na terasi kad odete onamo. Mi smo bili bez plana, sjećate se, pa se i dogodilo da nije uvijek bilo onako kako smo i zamislili. Događa se! Nije vrijedno lošeg raspoloženja.
Djeca su, uglavnom zaspala u autu dok smo se vozili nazad, prepuni dojmova, sretni, i čudom se čudili kako je zaista nestvarno da smo sve ovo obišli u jednom danu, nakon manje od mjesec dana života isključivo kod kuće i kada nismo znali u kojem će nam smjeru krenuti životi.
I, kad pogledam unazad i pomislim na Istru i to naše putovanje s dragim nam prijateljima, uvijek se sjetim kako mi je jednom muž rekao, “ta Istra je prava hedonIstria!” I tako stvorio pravu riječ za ono što nas je tamo čekalo i što je baš uvijek, uvijek tamo!
Istro, volimo te!
Uživajte u fotografijama iz (redom) Motovuna, vinarije Fakin, vinarije Kozlović i Grožnjana <3
