Noru Škrokov poznajem s radionice fotografije koju smo moja prijateljica Boba i ja organizirale prije nekoliko godina u sklopu našeg projekta O'snova. Moram priznati da se nekako uvijek rado vraćam ljudima s tih radionica i nastojim održavati kontakte, koliko god da je teško u ovom našem nepredvidivom životu.
Radionica je tako završila, neko vrijeme smo svi s te radionice uživali u fotkama koje su se dijelile preko mreža, dopisivali, obećavali da ćemo se vidjeti i onda je svatko nastavio svojim životom. Tako to nekako i bude. I to je isto u redu.
Međutim, otada, ne prestajem pratiti Norina putešestvija. Stalno je u pokretu, ako ne negdje izvan Hrvatske, onda u svom rodnom Zadru, ili pak Zagrebu.
Jednom tako sam zamijetila da je bila u Provansi. Još nisam tu regiju upisala u svoju mapu sreće, ali Nora jest. A mjesec prije tog putovanja je bila u Istri. Kako to biva na mrežama, sve sam pomno pratila…
Kopkalo me zapravo to, je li ta Provansa, nešto kao naša Istra. Možemo li mi ponuditi ono što nudi Provansa? A što zapravo nudi naša Istra? I kamo bi nas Nora odvela...
Veseli me da ćete uživati u Norinim crticama iz naše Istre i ljubičaste Provanse i boomarkirati ovaj post kad ćete jednom krenuti put ove dvije regije.
Putovanje se dogodilo taman prije godinu dana, vrlo spontano, kao rođendanski poklon Norinog dečka i želje da istraže više unutrašnjost Istre, a samo mjesec dana kasnije, svemir se urotio da Nora i njezina prijateljica Ella odu baš u Provansu. Iako danas ne možemo predaleko putovati i nije odgovorno skupljati kilometre u zemljama izvan Hrvatske (bar još neko vrijeme, kako su nam rekli), nas upravo veseli da se virtualno uputimo baš tamo gdje miriše prekrasno i gdje zalasci izgledaju spektakularno.
P:WT: U zadnje vrijeme imam osjećaj da su svi bili Istri i da joj se svi baš rado vraćaju. Poznanici i prijatelji rado dijele savjete gdje odsjesti i izbor je uistinu velik. Pa da krenemo od tog pitanja, gdje ste se ti i dečko smjestili za boravka u Istri?
Nora: Našla sam prekrasnu malu kamenu kuću u mjestu Momjan (Buje). Lokacija nije mogla biti bolja pošto smo bili svega 30 minuta vožnje od Oprtalja, Grožnjana i Motovuna koje smo planirali posjetiti. A kada smo došli... bilo mi je jasno zašto se mjesto zove baš Abbraccio della Quercia. Pa vidi taj prekrasan hrast...
Već sam se zamišljala kako ujutro radim jogu ispod njegova hlada. Nisam mogla vjerojavati da toliko puno impresije može ostaviti jedno mjesto u tako kratkom vremenu. Dok ovo pišem mogu se sjetiti svakog kutka predivnog vrta zasađenog lavandom, mirisa, boja i zvukova.
P:WT: Svaki put kad odem u Istru, teško mi je odlučiti kamo otići i što posjetiti kad jer toliko je toga, a uvijek premalo vremena. Koji je bio vaš plan tih dana?
Nora: U planu je bilo obići Motovun, Oprtalj i Grožnjan. U Motovunu smo već jednom prilikom bili, ali zimi dok je bila magla i kiša, tako da je bilo interesantno upoznati novi Motovun, u lipnju i na suncu. U vrijeme kad smo bili, nije još bilo turista tako da smo mogli baš uživati nesmetano u njegovim ljepotama.
P:WT: Vjerujem da ste uživali u hrani, ipak, u Istri ste... Da trebaš izabrati samo jedno jelo koje bi u Istri mogla jesti svaki dan, koje bi to bilo?
Nora: Hrana je u cijeloj Istri tako ukusna, te male konobe topli ljudi i cijela atmosfera. Kad bih stvarno trebala izdvojiti samo jedno jelo, to bi onda bili domaći pljukanci s tartufima.
P:WT: Rekla si da si bila i u Oprtalju. Iako Istru poznajem, nekako se Oprtalj i ja često mimoiđemo. Što me zapravo čeka tamo?
Nora: Što da ti kažem o tom mjestu, nego da me osvojilo na prvi pogled!
Malo mjesto na brdašcu koje za 15 minuta možeš cijelog prošetati. Arhitektura i povijest toliko interesantna da poželiš ostati tamo. Neka mjesta po prvi put vidišm ali unutar sebe imaš osjećaj da si već bio tamo, jednostavno osjetiš ih. E za mene je to Oprtalj. Dok smo šetali po cijelom mjestu bile su pripremljene posudice sa svijećama i šareni ukrasi. U tom trenutku nismo znali o čemu se radi, ali poslije smo saznali da se održava festival vatre, manifestacija koja oživljava staru tradiciju vezanu za žetvene običaje i početak ljeta.
P:WT: Grožnjan se uvijek nađe na listi turista, ali i lokalaca. Što ti se čini, zašto ga svi toliko vole, a posebice umjetnici?
Nora: Zadnje mjesto našeg kratkog putovanja je upravo bio Grožnjan. Mjesto na kamenom brežuljku s predivnim pogledom na dolinu rijeke Mirne. Arhitektura srednjovjekovna, s puno malih uličica od kojih svaka otkriva neke nove prizore.
Stvarno nije niti čudno što upravo ovaj gradić priziva toliki broj umjetnika. Sve je poput neke idilične slike. Znakovi prisustva velikog broja umjetnika vidljivi su na svakom kutku. Na zidovima kuća su obješene male keramičke figurice, prekrasne rascvjetale hortenzije krase kamene ulice, radovi umjetnika su izvješeni posvuda.
P:WT: Na kraju, ipak ste dodali svom putovanju još jedno mjesto koje ćemo zapisati pod stranicu na kojoj piše Istra u te naše male dnevnike putovanja?
Nora: Dok smo kretali nazad prema Bujama, slučajno smo vidjeli na karti lokaciju Slap Buje. S obzirom na to da smo se već nalazili u Grožnjanu te je ova lokacija bila jako blizu odlučili smo je istražiti. Kad smo se parkirali dočekao nas je putokaz koji nas je odveo iznad tajanstvenog slapa i ponora Butori. Prekrasni krški fenomen u Istri skriven od pogleda, ali bajkovitog prizora. Slap je visok nekih 10 m te pada u jezerce koje potom nestaje u ponor. Uz meditativni zvuk šuma vode i zelenila ovo mjesto me zbilja oduševilo. U trenutku je moglo postati samo prolazno mjesto uz cestu, a postalo je prekrasna uspomena i završetak našeg trodnevnog putovanja središnjom Istrom.
P:WT: Iako Istra isto ima polja lavande, ona su te dočekala još na jednom mjestu.
Nora: Da, ubrzo nakon ovog putovanja otišla sam u Provansu s prijateljicom. Polja lavande smo obišle kad smo posjetile Valensole u kojem je baš bio festival. Prizori tih ljubičastih polja koja se pružaju u beskraj su neopisivi. Nije niti čudo što ih nazivaju ljubičastim zlatom. Miris lavande se osjećao u zraku. Dok sam fotografirala ta polja bila sam neopisivo sretna, sretna jer sam imala osjećaj kao da se nalazim u nekom francuskom romantičnom filmu.
P:WT: Kakvo je mjesto Valensole?
Nora: Samo mjesto Valensole je tipično francusko mjesto u unutrašnjosti, ali meni dosta sliči na Istru. Mali štandovi prepuni proizvoda od lavande, ljudi u tradicionalnim nošnjama.
Na sajmu sam prvi put probala sladoled od lavande, i bio je jako ukusan. Sva moja čula su uživala u francuskom ugođaju. Francuska muzika, miris lavande, okus lavande i prekrasna francuska arhitektura i priroda.
P:WT: Imale ste priliku posjetiti i tvornice u kojima se zapravo dobivaju ulja lavande. Kakvo je to bilo iskustvo?
Nora: Da, obišle smo i tvornice u kojima smo zapravo vidjele cijeli proces dobivanja eteričnog ulja lavande. Velike zamotane bale lavande stajale su ispred tvornice, spremne da se pretvore u cijenjeno ulje. Nestvarno da je potrebna tolika količina lavande za tako malo ulja, zamisli, za litru ulja potrebno je oko 50 kg cvjetova lavande.
P:WT: Putevima lavande, došle ste i do Abbaye Notre-Dame de Senanngue. Što bi nas tamo dočekalo, ako se uputimo?
Nora: To je drevna opatija iz 12. stoljeća koja leži na poljima lavande. Redovnici se bave uzgojem lavande te imaju i pčelinjak za proizvodnju meda. Trgovina Abbey nudi parfeme od lavande, sapune, sušenu lavandu i drugu prirodnu kozmetiku koju proizvode sami redovnici. Mjesto vrijedno posjeta.
P:WT: A ručak u jednom francuskom gradiću je bio više od ručka, zar ne?
Nora: Imale smo ručak organiziran u gradiću La Bastide de Pierres-Gordes. Ime tog mjesta mi je bilo odnekud jako poznato. Dugo sam mozgala dok smo čekale ručak i onda sam se sjetila da već duže vrijeme na Instagramu pratim profil jednog hotela La Bastide de Gordes. Taj hotel mi je oduvijek bio pojam estetike i svega što volim, i evo me sjedim svega 100 metara udaljena od njega. Jedna ogromna divna slučajnost. Prijateljica i ja smo odlučile nekako doći i ući u njega. I da.. obučeni u laneno odjelo i sa šeširom, otvorili su nam vrata svega onog što već dugo gledam i u čemu uživam na Instagramu. Moja virtualna realnost postala je stvarnost. Sjele smo na terasu i uživale u svakom malom trenutku, od samog prekrasnog menija do okruženja.
P:WT: Sad sam i ja zapratila ovaj prekrasan hotel. Nakon zadnjeg noćenja u rodnom gradu slikara Paul Cézannea, Aix en Provance, u gradu, kako si sama rekla, koji odiše otmjenošću atmosfere prohujalih stoljeća, što je još bilo na vašem itinireru?
Nora: Zadnji dan prije kretanja nazad posjetili smo La ferme de Gebradu. Dočekala nas je prekrasna Francuskinja, koja nam je pokazala svoju farmu, polja lavande, začinska bilja, njegovu važnost i ulogu. Na kraju smo mogli vidjeti i kupiti proizvode u malom dućanu u sklopu te farme. Obavezno uvrstiti u plan i ovo mjesto.
P:WT: Kako ste se rastale ti i Provansa?
Nora: Taj život u Provansi mi je tako blizak i prekrasan. Oduvijek me privlačila Francuska, njena kultura, način života i arhitektura. Znaš, tijekom cijelog vremena boravka u Provansi nisam imala osjećaj da sam turist. Osjećala sam i osjećam baš veliku pripadnost, kao da sam živjela tu.
P:WT: Otkrij nam što bi sviralo za posjeta Istri, a što Provansi, da ti kriomice pogledamo na Deezer?
Nora: Pjesma koja opisuje putovanje po Istri je definitvno The Arts and the Hour, Víkingura Ólafssona. A po Provansi, definitivno s Edith Piaf i čuvenom La vie en rose.
