Kako bi izgledalo da živimo u tim mjestima na kojima inače ljetujemo? Kako bi izgledao dan, a kako večeri? Bi li bili zahvalni činjenici da mi je more tu pred nama? Baš svaki dan…
Kako izgleda suživot s morem, stijenama i brodovima u daljini?
Mislim da svatko od nas pronađe sebe negdje na moru, u šetnji nekom rivom, trčkaranju po borovoj šumi ili u ronjenju tražeći školjke. Neki se možda bacaju u more, a da se prethodne ne namoče, neki ne ulaze u more, ako nije barem 26 stupnjeva, nekima je zalazak sunca sve i nikad ne dosadi, a netko pak ne bi mogao bez ribe, blitve na lešo i škampi.
A život na otoku? Kako on izgleda? Kako ljudi žive na mjestima na koje rado putujemo? Pitanja mi nikad ne nedostaje i po odgovore odlazim k ljudima za koje znam da će odgovoriti onako iz srca i onako kako jest. Bez uvijanja i bez lažnih epiteta. Po odgovore sam otišla k svestranoj Aniti Radić, na otok Čiovo. Čini mi se kako Anita zaista uživa u takvom mirnom životu i s otoka uzima ono najbolje, ono što joj odgovara.
Iako je naš dijalog čekao već neko vrijeme da izađe , čini mi se da je baš sada to ono pravo.
Koliko traje tvoja veza s otokom?
Anita: Moja veza sa otokom traje više od 20ak godina. Još se sjećam tog prvog osjećaja, kojeg tada sigurno nisam bila u potpunosti svjesna. Pogled, onako bezazlen, djevojački, upijao je sve oko sebe i pratio aktivan unutarnji glas. Odjednom se zaustavio baš u uvali, gdje sad živim, a toplina oko srca je iznenada narasla, a glas samo šaptao: “O, Bože, kako je tu lipo živit!”
Tek nakon dvije-tri godine, upoznala sam svog sadašnjeg muža, te moja avantura i suživot s otokom počinje stvarati priču.
Kako se igraju otočka djeca? Znam kako se igraju moja na otoku ili oko mora, no, vjerujem da kad duže živiš na nekom mjestu, svjestan si ga i poznaješ ga te si vjerojatno nešto kreativniji jer znaš što ti može ponuditi…
Anita: Znaš, sretna sam što sam imala priliku odgajati svoju djecu u prirodi, tu kraj mora, bez interneta i društvenih mreža, koje su pristigle dosta kasnije, nakon što su već djevojčice krenule u školu. Još se sjećam njihovih igara, to zakopavanje u pijesku ili na primjer kad su same znale uzesti kajak i odvesti se u obližnju uvalu. Tom su prilikom dovukle staru dasku za jedrenje, koju su uz pomoć oca, same izbrusile, obojale.
Simboličkih igara nije im nedostajalo, u svemu su pronalazile smisao za igru, uživale su u tome i nikada im nije bilo dosadno.
Gledajući i prisjećajući se sada, izuzetno mi je drago, što su rođene upravo tada, jer bojim se da takve igre i takvog života ima sve manje.
Je li tvoj odnos prema otoku uvijek bio isti?
Anita: S vremenom, kako su cure rasle, kako sam ja sazrijevala i kao osoba, žena, majka, tako se i moja veza, tj. odnos s otokom, mijenjao.
Dok smo mladi, svi bi mi donekle živjeli u urbanim i “in” mjestima. Ali s godinama, vrijednosti i prioriteti se mijenjaju. Dok su nam djeca manja, tempo je dosta brži. što je i normalno, jer gdje god živio, ne možeš ga usporiti. Upravo iz razloga, jer su djeca mala, više je obveza, pogotovo ako radite. Ali jednom, kada djeca narastu, slobodno vrijeme se povećava, više se povezujete sa samim sobom i prirodom oko sebe, te se vraćate svom izvornom “JA”.
I tu “otok” pomaže, na način, da se resetirate, usporite, te da se povežete.
Koji su to otočki posebni trenuci? I kako oni mogu ostati upravo ti, posebni trenuci, vječno…
Anita: Postoje ti neki trenuci koji su posebni i u kojima sam zahvalna na tome što sam upravo tu gdje jesam. Takvi trenuci su odraz, simbioza mog unutarnjeg svijeta i vizualne percepcije. Npr. prva jutarnja kava s pogledom na more, šum mora, cvrkut ptica, miris mora, vožnja brodom, mali razgovori sa svojim članovima obitelji gdje slobodno i žustro raspravljamo o bilo čemu, jer smo svi toliko različiti, a opet toliko slični, divan odnos sa svojim suprugom i nakon 21 godine braka, i naravno moji mali trenuci kada uzmem fotoaparat u ruke i bilježim posebne trenutke.
Može li neki drugi grad ili mjesto zamijeniti život na otoku?
Anita: Trenutno mi ne može zamijeniti ni jedno mjesto jer da bi mjesto bilo posebno, za to trebaju biti oko tebe ljudi koje voliš, dom koji je odraz tebe, te odnosi koje si stvorio proteklih godina.
Stoga, posebno mjesto ne čini samo more, brodovi, kuće, već simbioza ljudi i okoline, odnosi koje stvaraš, kroz koje rasteš i učiš svakim danom kako biti bolji i kako biti povezan sa samim sobom, prirodom, pa i sa ljudima oko sebe.
Kakva je dinamika života na otoku? Ima li tih nekih ubrzanih trenutaka?
Anita: Što se tiče užurbanosti življenja na otoku, mislim da je to malo više izraženo ljeti, kada imamo veću koncentraciju ljudi, zbog turizma. Ali, čim opadnu gužve, mi smo vam na otoku jako sretni zbog toga. Svi se vraćamo svojoj rutini, obvezama, a tada imamo i plažu samo za sebe.
Kako sam po struci odgojitelj predškolske djece, veći dio ljeta sam na odmoru, tako da je moje uživanje na makismumu.
Ostalim mjesecima je to malo drugačije, čekam taj vikend kao i svi ostali. Ali on je uvijek rezerviran za radnje i aktivnosti koje me opuštaju. Imam čak, svoj mali vrt, na koji sam jako ponosna i kroz koji se učim strpljenju i ljubavi prema prirodi. Obožavam cvijeće, biljke… ma zelenilo uopće.
Bi li nam otkrila tajnu koje uvale vole lokalci pa da i mi koji svratimo k vama jednom godišnje barem malo uživamo tamo gdje i otočani?
Anita: Na Čiovu imamo super vale s južne strane otoka. Uvala Labadusa (lounge bar Laganini) i uvala Duga, koje su zapravo malo komercijalnije, dok su divlje vale npr. Široka, Branac...
Spomenula si da kad god ulovite vremena tvoja obitelj i ti idete brodom na Brač. Koje uvale ne smijemo zaobići kad smo na Braču?
Anita: Na sjeveru Brača su Pučišća- velika uvala i grad te Povlja, također velika uvala. Na zapadu, meni osobna draga, uvala Bobovišće te Milna. Ako pođete na jug, tamo je uvala Lučice, gdje je ona prekrasna vila, zasebna, ali i vojni potkopi, umjetne pećine u koje se brodom moze ući Maslinova, Smrka, Kruščica… i naravno, tu je i poznati Bol.
Od tebe se zaista može puno naučiti o “slow life” konceptu, kako stati, ostati zahvalan, sabran za posao i za obitelj, daj nam barem neke smjernice, kako, ali kako zaista usporiti? Kako se to zaista postiže?
Anita: Kada radite s djecom, treba vam jako puno energije, strpljenja, razumijevanja, stoga je neophodno da imate nekakv kanal gdje ćete se isfiltrirati i napuniti baterije. Skoro svakog dana, moram imati minimalno pola sata vremena da se povežem (ležeći položaj, bez glazbe, ljudi, razgovora, ne spavam, samo se opuštam).
Inače ima još jedna stvar koju mi kao obitelj prakticiramo, a to je da svatko kada dođe kući prepričava ono što mu je bilo tog dana, bilo loše ili lijepo. Na taj način se rasterećujemo težine koju smo imali tog dana, a dijelimo ono lijepo što se dogodilo.
Ono što mene jako veseli i opušta, a to su ti neki trenuci kada fotografiram, slažem kolaže ili tzv. moodboard ploče, ili uređujem prostor u kojem živimo. I na kraju svega, slobodno mogu reći da živimo jedan sasvim običan, jednostavan život na lipom otoku punom ljubavi i razumijevanja.
