Hotel Boškinac i sjajna ponuda nove sezone

Sigurno ste imali priliku čuti, vidjeti ili posjetiti boutique hotel Boškinac na otoku Pagu u neposrednoj blizini Stare Novalje? Hotel koji stvara svoju hotelijersku i gastronomsku reputaciju već dugi niz godina i izvrstan je u tome.  Ma, sigurna sam da se i sjećate kad je naš hrvatski chef Mate Janković zajedno s Anthony Bourdainom kušao hranu i vina u Boškincu te je među inim  komplimentima, Bourdain izjavio: ”Ovdje je hrana svjetskoga glasa, ovdje je pravi svijet vrhunskih vina, ovo je mjesto gdje su sirevi najbolji...”  

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Na osami, daleko od pogleda ljudi, u krajoliku koji odmara oči, gastronomskoj i vinskoj ponudi koji osvježava i veseli sva vasa čula vjerujem da ćete uživati.

Nastojimo nasim gostima ponuditi miran i siguran ambijent, u kojem mogu osjetiti ono dobro staro normalno.
Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Boškinac je mjesto koje posjećujem gotovo svake godine, obično na svoj rođendan, u društvu svoje obitelji ili prijatelja, i zaklopim li oči, istog trenutka mogu prizvati taj osjećaj sreće koje je to mjesto budilo kod mene svaki put kad bismo bili tamo.

S obzirom na cijelu situaciju u Hrvatskoj i svijetu koju je diktirao virus, zanimalo me je kako se ovakva mjesta nose s time i što očekuju u ovoj turističkoj sezoni. Srećom, situacija je u Hrvatskoj izrazito povoljna i vjerujem da će s vremenom biti lakše hotelijerima i ugostiteljima, no, što o tome kaže i Boris Šuljić, vlasnik obiteljskog hotela, restorana i vinarije Boškinac.

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić


P:WT: Kreće jedna nova era putovanja i životnih navika, kako se hotel Boškinac pripremio za to razdoblje? 

Boris Šuljić: Za sada hotel Boškinac ne mijenja ništa previše u načinu poslovanja, niti komuniciranja sa svojom publikom. Mi vjerujemo da ljudska strast za putovanjima kao i za kulturom stola nije potrošena, niti će doživjeti radikalne promjene. Naravno da ova situacija sa pandemijom nije bezazlena i da ne želim umanjiti daljnje potencijalne opasnosti za globalno zdravlje. Vjerujem, međutim, da će  znanost uskoro uspješno odgovoriti na ovaj veliki i nepoznati zdravstveni izazov, a isto tako vjerujem da će i svjetska ekonomija do kraja godine uhvatiti željeni gospodarski ritam, te da će se do idućeg ljeta sve vratiti u normalu. To su naravno samo moja predviđanja, koja naravno nemaju nikakvu znanstvenu težinu.

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

P:WT: Zadnjih godina smo svi bili nevjerojatno mobilni. U trenutku bismo kupili kartu za drugi kraj svijeta ili za vikend, bez puno planiranja, otišli na neku od bližih destinacija. Što mislite kada će nam se vratiti te navike?

Boris Šuljić: Da… putovanja nikad nisu  bila dostupnija, nego u posljednjih dvadesetak godina i ta je činjenica značajno utjecala na gospodarstvo kao i na navike ljudi. U jednom je trenutku sve to stalo i taj šok još uvijek utječe na kuražu turista i putnika uopće. Turizam se zasniva na slobodi kretanja i na sigurnosti  i zato razumijem rezerviranost kako građana tako i svjetskih političkih vođa prema apsolutnom popuštanju svih epidemioloških mjera. Vjerujem da će se do kraj lipnja situacija bitno promjeniti, te da će najprije ljudi iz nama susjednih zemalja krenuti put juga i našeg mora, a za iduću godinu nadam se da će se uspostaviti i sve putničke veze na globalnoj razini, te da turizam neće doživjeti prevelike transformacije.

P:WT: Koliko je teško u hotelijerstvu primijeniti mjere koje se nameću u borbi s virusom i hoće li one utjecati na raspoloženje gostiju?

Boris Šuljić: Mi u Boškincu kao najvažniju mjeru primjenjujemo osobnu higijenu, stalno pranje ruku i dezinficiranje. Maske u Hrvatskoj nisu obvezne te ih mi ne koristimo, sve ostale mjere poštujemo i ne držimo ih u našem slučaju posebno restriktivnim za naše poslovanje, budući da se Boškinac nalazi na osami, iznimno je prozračan i ventiliran te ima preko 500 m2 otvorenih terasa. Nastojimo našim gostima ponuditi miran i siguran ambijent, u kojem mogu osjetiti ono dobro staro normalno.

Mislim da je ljudima vazan taj osjecaj sigurnosti  i intimnosti, koji ovako mali objekti poput Boškinca mogu ponuditi.
Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

P:WT: Upravo to, hotel Boškinac je izvrsno mjesto za one koji žele provoditi odmor u manjem krugu ljudi, na osami, uživajući u prirodi, zvuku zrikavaca, terasama ili pak osami svoje krasne sobe. Što mislite da će ljudima itekako značiti danas od ovoga što nudite?

Boris Šuljić: Ljudi će cijeniti osjećaj čistoće i sigurnosti i tamo gdje to budu mogli pronaći i osjetiti tamo će odlaziti i to će preporučivati. Posebno će u ovoj iznimno zahtjevnoj turističkoj godini na cijeni biti mjesta na osami poput našeg Boškinca , ali i  drugih krasnih malih hotela kao i sve brojnih luksuznih vila po našoj obali. Mislim da će dobro proći i oni pansioni koji su godinama uspostavljali prisan i prijateljski odnos sa svojim gostima, to bi im se u ovakvim godinama moglo obilno vratiti.

P:WT: Boškinac nije samo ponuda lijepog ambijenta, Vaša ponuda je puno šira i prepoznata na svjetkom nivou. Po što još dolaze Vaši gosti?

Boris Šuljić: Boškinac je nedavno dobio svoju prvu Michelin zvjezdicu te to sigurno pobuđuje poseban interes kod dijela javnosti koja je visoko gastronomski osvještena i motivirana.

Za ovu godinu u nasem fine dining restoranu goste ocekuju potpuno nove kreacije naseg chefa Matije Bregesa...
Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Nakon toga Boškinac je vrlo poznata vinarija te naša sjajna vina imaju brojnu i vrlo lojalnu publiku, što također osnažije motiv za dolazak u našu kuću. Tu je i naša konoba koja nudi lijepi izbor domaćih jela pripremljenih na vatri pred gostima. 

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Ono kako je sada krenulo od kada smo 15. svibnja otvorili, govori nam da smo u pravu i da interes javnosti postoji  te nas posjećuju brojni gosti upravo zbog toga. Doduše za sada prevladavaju domaći turisti, ali sve je više i Slovenaca, ima nešto i Austrijanaca, a evo ovih dana smo dobili i goste iz Češke. Mislim da je ljudima važan taj osjećaj sigurnosti  i intimnosti, koji ovako mali objekti poput Boškinca mogu ponuditi.

P:WT: U Boskinac ljudi mogu doći na kavicu ili ručak/večeru uz fantastična Boškinac vina. Jeste li osvježili ponudu u novoj sezoni?  

Boris Šuljić: Za ovu godinu u našem fine dining restoranu goste očekuju potpuno nove kreacije našeg chefa Matije Bregeša, dva velika degustacijska menija od 5 i 8 slijedova te tri kraća degustacijska menija od 3 slijeda. Jela su vrlo originalana i autorska, a za njihove glavne sastojke koristili smo namirnice isključivio s otoka Paga.

(album s hranom fotografa Roberta Pichlera)

Iz našeg podruma izlaze i dva nova pjenušca Viaz u rose i brut varijanti , upravo smo na tržište pustili i berbu 2016 našeg najpoznatijeg crnog vina Boškinac cuvee. Nedavno smo promovirali našu novu liniju vina Reful I Calma, to su jednostavnija vina za svakodnevno pijenje, nešto nižeg cjenovnog ranga, ali ništa manje ozbiljna od drugih Boškinac etiketa.

Naš bar radi svakodnevno,  a na njemu se poslužuju sjajni kokteli, slani zalogaji i naši prefini kolači koji izlaze iz radionice naše pastry chefice Lene Šarić.

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

Konoba je otvorena svaki dan, a do kraja lipnja je samo utorkom zatvorena,  i kao što sam već napomenuo ranije, u njoj, pred gostima na vatri pripremamo desetak domaćih ribljih i mesnih specijaliteta. Ponekad će u konobi pjevati i lokalne klape, o čemu goste obavještavamo preko naših društvenih mreža.

 P:WT: Jeste li pomislili u jednom trenutku da će nemoguće biti odraditi ovu sezonu?

Boris Šuljić: Nastojim biti što realniji u svojim procjenama, znam da će sezona biti vrlo izazovna i prilično nepredvidiva, međutim niti jednog trenutka nisam pomislio da će biti potpuno uništena. Mi smo se cijelo vrijeme karantene pripremali i glancali nova jela kao i obavljali ostale radove u vinogradima i podrumu kao i u uređenju okoliša. Nismo niti jednog trenutka svi zajedno posumnjali da nećemo otvoriti. Pratio sam razvoj situacije i nastojao donositi što realnije prosudbe i temeljem toga koliko toliko planirati ovu neizvjesnu situaciju. Kakva god ona bila da bila vi odluke morate donositi, pa koliko god slabe argumente za to pronalazili i koliko god ti planovi bili krhki, vi opet odluke morate donositi.

Maja Danica Pečanić

Maja Danica Pečanić

P:WT: Što mislite odakle će vam dolaziti gosti?

Boris Šuljić: Vjerujemo će gosti ove godine kružiti po principu mačke, ići će oko svoje kuće, do susjeda i možda koju ulicu niže i natrag. To mi se čini realnim i za nas prilično povoljnim jer je Hrvatska sa svojim toplim morem i predivnom obalom u srcu EU i pritom je prilčno dobro prošla ovu korona-krizu.

Mi smo okrenuti lifestyle gostima i i gourmet gostima, primarno prema njima komuniciramo i za te goste mislim da nudimo nezaboravno iskustvo i sjajan doživljaj otoka, kreativne kuhinje, predivnih vina i očuvanog prirodnog ambijenta.

P:WT: Zaista, kraj u kojem se nalazi hotel Boškinac je toliko raznolik, lijep, bogat i vrijedan posjeta. Što je još važno istaknuti u tom kontekstu?

Boris Šuljić: Svakako brojne ljepote otoka Paga od predivnih Lunjskih maslinika do dramatičnih kamenih krajolika u Metajni, bezbrojne plaže, i posve sam siguran da će svi pronaći nešto za idealan odmor u situaciji kada trebamo mir i snagu za ponovni povratak u uobičajene životne i poslovne aktivnosti.



Veselim se posjetiti Boškinac i ove godine. Sigurna sam da ćemo uživati u nekom koktelu dok se djeca igraju oko nas. Da, da… ovo mjesto voli i klince :)

Uživajte u fotografijama sjajne Maje Danice Pečanić!

Putovanje na Kubu – nevjerojatno i jedinstveno iskustvo

Uvijek me iznenadi priča o Kubi. Svaki put kad netko od mojih prijatelja i poznanika otiđe onamo, ja se krenem raspitivati kao da nikad ništa nisam čula o toj zemlji. Iskreno, nevjerojatne su mi priče otamo i nevjerojatno mi je kako ljudi još dan danas žive tamo, a opet, zašto se čuditi... svijet je velik i puno je zemalja koje nam mogu u isto vrijeme servirati tugu, ali, čvrsto vjerujem, u nekim segmentima života i sreću. Naslov ovog teksta je zapravo čest naslov turističkih agencija koje reklamiraju Kubu i nas, kao takav, mami… a je li zaista sve tako nevjerojatno i čarobno, kako također opisuju u reklamama ovu zemlju?

Antea Popović

Antea Popović

Ovo je tek prvi dio dijalog (od dva) s tri mlade žene koje su bile na Kubi u zadnjih godinu dana, svaka u drugačijem aranžmanu s drugačijim ciljevima i očekivanjima. Zanimljivo je pročitati kako su doživjele ovaj kutak zemlje i kako vide ljude, različita mjesta, hranu....

Ana Topić / SHEdonist

Ana Topić / SHEdonist

Na potpuno ista pitanja odgovaraju Ana Topić koju rado pratim na blogu SHEdonist gdje čitam njezine savršene putopise, a često isprobavam i recepte koje dijeli (uvijek uspiju!).

Tu je i moja draga prijateljica Antea Popović, svjetska putnica, glas razuma, s kojom rado isprobavam nova vina, radim planove za nove projekte i s kojom je jedan susret i vrijeme provedeno zajedno uvijek prekratko.

Veseli me da je s nama u dijalogu i Jedan frajer Ivana Marinković-Mandić, čija estetika, riječ, životna filozofija i naposlijetku posao koji radi, inspiriraju.


PWT: Ljudi. Kakvi su ljudi?
Ana:
Ljudi kao ljudi, ima ih svakakvih. Ne volim generalizirati, neću reći da su veseli, bezbrižni i dobroćudni. Neki jesu, neki nisu. Bilo je dosta napornih koji su nudili taksi, suvenire i izmišljene festivale salse. Nikad to nisu nudili dok gledaš prema njima, nego čim prođeš i okreneš leđa onda čuješ: “Taksi?” To mi je bilo zanimljivo. Opušteni su, “pomalo” stanje svijesti. Rijetki pričaju engleski, tako da nije bilo komunikacije. 

 Antea: Znaš, na prvu ću ti reći da su često … besramni. Na prvu. Direktni su, neposredni, žive otvoreno, na ulici. Pogotovo u starom dijelu havane, gdje smo bili smješteni. Nije ih briga za dojam koji ostavljaju, nemaju strah od dijeljenja privatnih navika s okolinom, što se nama jako često može učiniti kao besramnost. Iako je to možda samo ekstremna otvorenost i manjak potrebe za prikazivanjem u nekom drugom svjetlu. Zapravo, neopterećenost. neopterećenost, koja u našim opterećenostima, nama djeluje kao besramnost.

 Ivana: Šarenoliki. Autentično emotivni. Seksipilni. Snalažljivi unutar materjalne bede u kojoj žive. Idealisti. Raspevani i razigrani. 

Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer & bidemajer

Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer & bidemajer

PWT: A mi, kakvi smo mi njima?
Ana:
Ja mislim da nas oni vide kao vreću novaca u koju treba zagrabiti. Većina turista je opijena kubanskim rumom od ranog jutra pa vjerujem da smo im i simpatični. Za nama su uglavnom vikali imena nogometaša jer im je to prva asocijacija na Hrvate.
Antea: Najčešće smo im hodajući dolar, izvor potencijalnih prihoda i spas na koji dan od nevjerojatnog siromaštva u kojem žive. I tako se i ponašaju. Pokušat će ti prodati bilo što, u tome će biti naporni, i na kraju dana ćeš vjerovati kako poslovična kubanska gostoljubivost nije uglavnom ništa drugo nego strategija za dobiti koji dolar više.

Mlađim generacijama smo zanimljivi sugovornici, kontakt sa svijetom kojeg gledaju preko interneta i rodbine razasute po SAD-u. Od njih sam i dobila jako puno informacija o tome kako im život izgleda, koliko su nezadovoljni (ne)mogućnostima, kako ne žele odgajati djecu na Kubi, kako su ljuti na vlast. Kako odjeću kupuju kod švercera iz Venezuele i Ekvadora, i jako su sretni kad im poklonimo naše nošene majice, hlače ili tenisice (jer su to brandovi koje si nikad neće moći priuštiti).

Način na koji nas prvenstveno doživljavaju se očituje i u tome što turisti i lokalci koriste različite valute i različito im koštaju artikli koji se nalaze u trgovinama. dakle, u startu si definiran kao ključan izvor državnih prihoda. Teško je na Kubi biti turist koji se pokušava uklopiti u tok svakodnevnog života.

Ivana: Najpre začuđeni potom dubinski povezani. Prepoznamo neke vrednosti dok smo odrastali. Prepoznamo periode sankcija i detinjih želja. 

Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer & bidemajer

Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer & bidemajer

Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer & bidemajer

Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer & bidemajer

PWT: Što vam se čini da je njima pojam sreće?
Ana:
Nemam pojma. Šta je sreća uopće? Vjerujem da se taj pojam na Kubi mijenja s dolaskom novih informacija. Internet je sad ipak raširenija pojava nego prije par godina.
Antea: Ovisno o tome koga pitaš - mladi su jako nezadovoljni mogućnostima, sanjaju o odlasku vani, i iznimno su frustrirani načinom vođenja države. Sreća je za njih mogućnost odlaska.

Stariji su jednako tako frustrirani time što nemaju mnogo, a nisu odgojeni u sustavu koji bi ih poticao da sami nešto stvore. I teško je stvoriti nešto na Kubi. Sreća je za njih povratak u jedini sistem kojeg poznaju, a koji se brinuo da imaju dovoljno za život.

Kubanci koji su prihvatili situaciju kakva jest, u svojoj neopterećenosti, djeluju - sretno, da, jer nemaju velika očekivanja. Valjda sreća najčešće i je omjer onog što očekujemo u odnosu na ono što se oko nas nalazi.

Ivana: Biti živ i disati svaki naredni dan plesom i muzikom iz srca.

Ana Topić / SHEdonist

Ana Topić / SHEdonist

PWT: Kada biste trebali izabrati 3 pridjeva koji najbolje opisuju Kubu, koja bi to bila?
Ana:
Šarena, usporena i topla. 

Antea: Intenzivna, neopterećena, tužna.

Ivana: Šarenoliko, životvorno, strastveno.

Antea Popović

Antea Popović

PWT: Što vam je najviše nedostajalo na Kubi? Po što biste se sutra vratile?
Ana:
Najviše su mi nedostajali slatkiši. Bila je neka improvizirana slastičarnica gdje su se prodavali sladoledi na štapiću (bez omota), ali nisam se usudila to probati.

U jednom boljem hotelu je čak bila škrinja sa sladoledima, ali su bila tipa dva okusa i nisu bili fini. I kruh, toga nema ni za lijek.

Vratila bih se na virgin pina coladu i pohane banane, na jedan teški chill u kafić ili restoran na krovu.

Vratila bih se u svijet gdje nema interneta i gdje nisam provjeravala mobitel uopće.

Antea: Nedostajao mi je osjećaj da mogu ući u komunikaciju bilo s kim, bez da razmišljam što će mi pokušati prodati kao priču, u kojoj ću nešto dodatno platiti ili kupiti. Već nakon dva dana Havane, i previše takvih iskustava, jednostavno se počneš osjećati kao da te svi gledaju kao bogatu mašinu za novac. Sutra bih se vratila po hranu! I koktele! Brutalno smo jeli, i izvrsno pili. I da, taj osjećaj neopterećenosti oko toga što drugi misle, koji vidiš kod većine stanovnika u kvartu u kojem smo stanovale - i po to bih se vratila.

Ivana: Po komplimente na ulici. :) Jedni drugima govore koliko su lepi, divni, to im je u kulturi. I žene ženama i muškarci muškarcima, svi jedni drugima daju na vrednosti i značaju, to mi je bilo prelepo.

Ana Topić / SHEdonist

Ana Topić / SHEdonist

PWT: Što ste shvatile nakon posjeta Kubi o životu?
Ana:
Da imam previše izbora u životu i da imam svu slobodu svijeta. Cijela ova situacija s Covidom-19 me jako podsjećala na život na Kubi. Tamo je normalno da se čeka u redu za dućan (samo par ljudi može istovremeno biti unutra), izbor je naravno mali i ograničen. Oni ne mogu izaći iz države bez “propusnice” i slično. MI smo nakon dva dana tog “režima” bili na rubu, a oni tako žive desetljećima. 
Antea: Shvatila sam koliko sistem u kojem živiš utječe na tvoju svakodnevnicu. Pogotovo ako se radi o sistemu u kojem žive Kubanci. Koliko mi je drago da imam izbor, pravi izbor, jer na Kubi shvatiš što znači kad izbora zapravo nemaš. Zapravo, shvatila sam koliko sam sretna jer sam se, eto, rodila u nekoj drugoj zemlji.

Ivana: Da u svakoj sreći ima mnogo sete, a u svakoj pesmi tuge iz koje se pobednički uzdiže život.

Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer & bidemajer

Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer & bidemajer

Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer & bidemajer

Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer & bidemajer

PWT: Ljudi često nakon što posjete Kubu imaju podvojene osjećaje, zašto je tome tako?
Ana:
Mogu samo pretpostaviti. Jako se forsira to da se Kuba otvara svijetu i monetama, da se mijenja i da više nije ista, da treba požuriti tamo da se vidi Kuba kakva je nekad bila. I da su Kubanci siromašni i sretni. Za mene su to sve gluposti. Ne kažem da bi se trebali okrenuti zapadnjačkim vrijednostima, ali da u 21. st. netko ima knjižicu u kojoj su normirane namirnice koje može dobiti po subvencioniranoj cijeni i da je prosječna plaća 20 dolara, o čemu pričamo? Kubanac će ti uzet lovu, baš kao i baba Mara na Jadranskoj obali. I ako ne voliš pješčane plaže, a baš se želiš kupati, onda nemoj ići na Kubu, haha.

Antea: Kuba je za mene jako različita od prosječne turističke destinacije, prvenstveno zbog ograničenja opcija koju imaju njeni stanovnici, i ograničenja kojeg imamo kao turisti. Ne bih rekla da su mi osjećaji bili podvojeni - ali nisam očekivala ono što sam zatekla.

Antea Popović

Antea Popović

Kubu jako dobro prezentiraju u medijima kao destinaciju sretnih, rasplesanih ljudi, koji slave život, bez obzira na to kakav im je. Da, centar Havane je pun restorana s vrhunskim plesačima i pjevačima, plešu po cesti, svi su obučeni u klasične nošnje…i to im je - posao. U ostalim dijelovima grada to nije tako. Najveća zabluda Kube je da je to zemlja presretnih, rasplesanih i raspjevanih ljudi, koji u svom siromaštvu spontano pronalaze sreću u svakodnevnom plesu po ulici. Ekvivalent tome bi bio reći da u Dalmaciji svi spontano, sretno sjede ispred zgrade i kuće na zidićima, pjevaju klapske pjesme dok gledaju u suton. I istovremeno su sretni i nasmijani. Mislim da smo svi svjesni da je to prilično daleko od istine!

Ivana: Na mene je ogroman utisak ostavilo veliko siromaštvo, ogromna beda i život na ivici egzistencije ljudi koji žive u divnim starim zgradama Havane. Taj kontrast kako u svemu lepom ima dosta bola, i uvid kako estetika ružnoće ima mnogo života me je doveo do ivice suza. Svako vidi u Kubi sebe, ona je ogledalo, odraz nas samih.

PWT: Jednom mi je netko rekao da Kuba nije ono što vidimo u glazbenim spotovima, ljudi ne plešu po ulicama, ne pjevaju ispred svog ulaza... ali su nekako sretni. U kojim se trenucima to može vidjeti, osjetiti?
Ana: Ja to nisam tako percipirala. Naravno da nije kao iz spota, ali Kuba je baš glasna. Ljudi su na ulicama, stalno se nešto događa, druže se na najdužoj havanskoj šetnici uz more Malecon, igraju domino, raspravljaju o baseballu. Iz starih raspadajućih oldimera trešti reggaeton.
Antea: Ne znam, nisam to osjetila. Osjetila sam neopterećenost, da, ali sreću u nekom izvornom obliku - ne.

Ivana: Čini mi se da još uvek nisu ozračeni materijalizmom u prosperitarnom smislu, imaju bar taj privid da su svi jednaki. Nisu opterećeni poderanim cipelama, starim rančevima i kupovinom hleba na bonove. To je život kakav jedino znaju i žive ga najbolje što umeju. Najviše se oseća ta sreća po ulicama Havane, deca bosa trče po blatu, žene kuvaju kafu na ulici, muškarci sede na kartonu na ivičnjaku, a sve je i dalje u potpunom skladu i ravnoteži. 

 …

(nastavlja se)

Ana Topić / Shedonist

Ana Topić / Shedonist


Zaljubljena u Portugal - Nevena s bloga Hleb i Lale

Volim kako Nevena i Miljan putuju i biraju mjesta za putovanja. Sjećam se zadnjeg susreta i razgovora o Skandinaviji i razgovora o tome kako bismo se vratili onamo čim prije po novo iskustvo, po novo, ali i ponovljeno. Ponovili bismo baš ono što volimo, a uživali u onome što će se tih dana nametnuti. I potpuno smo se shvaćali kad smo razmijenjivali priče i osjećaje o toj zemlji uopće.

Kada sam zamislila seriju dijaloga o ponovljenim destinacijama, znala sam da ću se javiti Neveni s bloga Hleb i Lale da nam da svoju stranu priče o putovanjima koja se ponavljaju jer, osim već spomenute Skandinavije, dijelimo strast prema još jednoj zemlji…

Lisabon love_Hleb i Lale photo

Dok, rekla bih, većina ljudi, želi obići cijeli svijet, vidjeti što više, pa i upoznati neku drugu kulturu, mi neki rijetki ljudi vrlo često kupujemo kartu za istu destinaciju i nemamo ništa protiv da nam se ponovi jer znamo da ćemo dobiti još više. Možeš li nam ukratko ispričati kako je to sjesti za let u istu zemlju, ne jednom, već tri puta i pritom svaki put neizmjerno uživati u tome?

Nevena: U Portugal sam prvi put otišla 2008. Pošto sam učila portugalski i bila zaljubljena u fado, jako me je privlačio Lisabon. Miljan i ja smo iznajmili sobu u hostelu iz 1800 i neke i uopšte nismo bili spremni na to da će nas ovaj grad toliko oduševiti. Tada Lisabon nije bio toliko popularna destinacija kao danas. Bio je, naravno, atraktivan ali i dalje je to bio grad gde su lokalci stanovali u centru i bližoj okolini. Kada smo se vratili iz Lisabona nisam imala osećaj da ću se vratiti opet.

Tada, na kraju mojih dvadesetih imala sam osećaj da me ceo svet čeka da ga otkrijem i obiđem. Činilo mi se nepotrebno vraćati se na već viđeno mesto.

Fast forward devet godina i eto nas u avionu za Lisabon. Ovog puta nas je društvo iz Zagreba čekalo da uz vinho verde proslavimo zajedničko putovanje. Prvo smo svi bili u Lisabonu. Onda sam ja otišla duboko u Alentejo, skoro na granicu sa Španijom, na radionicu fotografisanja hrane.

Alentejo_workshop

Ana i Mislav su iznajmili auto i spustili se na jug. Miljan je seo na bajs i krenuo na sever. Dogovor je pao da se za pet dana nađemo u Koimbri, razmenimo iskustva i nastavimo zajedno u Porto kod prijatelja koji žive tamo. Bilo je to neverovatno putovanje na kom sam se zaljubila u Portugal kao zemlju a ne samo u jedan grad. Nakon ove posete sam znala da ću se vratiti opet, ne nužno u Lisabon.

Lisabon_Hleb i Lale photo

I vratila si se…?

Nevena: Da… i tako i beše. Prošle godine sam se zaputila na putovanje sama, prvi put nakon što sam postala mama, u Alentejo pored okeana, na inspirativan vikend sa predivnim ženama iz sveta fotografisanja hrane. Zbog ranog leta, morala sam da krenem pre svih u Lisabon kako bih uhvatila let. U punom autobusu portugalaca, umorna i odmorna u isto vreme, gledajući kroz prozor u nepoznata mestašca kroz koje smo prolazili, osetila sam da ću se vratiti ponovo ovde. Činilo mi se nepotrebnim obilaziti ceo svet kad još uvek nisam dovoljno dobro upoznala ovu posebnu zemlju.

...ne osecam potrebu toliko da obidjem ceo svet koliko imam potrebu da slojevito dozivim destinaciju.
— Nevena Zelunka Cvijetic
ocean-portugal

Bila si u Portugalu tri puta, doduše svaki put u nekom drugom aranžmanu, s dečkom (danas mužem), s prijateljima i sama, zasto bi se opet vratila i što bi to putovanje uključivalo?

Nevena: U Portugal bih sledeći put volela da odem baš u Lisabon i da zaobiđem centar i sve turističke atrakcije. Iznajmimo Miljan i ja Airbnb i šetamo se, idemo na pijacu, kuvamo i družimo se. Pa nakon njega da sednemo u voz i odemo na okean prema jugu da jedemo svežu ribu na peščanim plažama i vežbamo surfovanje.

Beach_Potrugal

Što misliš da ponovljene destinacije mogu dati putniku?

Ponovljene destinacije nisu samo zanimljive zgrade, trgovi, restorani i kafei. One su uvek više ljudi, lokalci i poznanici, sa kojima često ne stignem da se vidim jer imam osećaj da neću stići da obiđem sve šta sam zacrtala. A oni kriju u sebi jedan novi svet. Trgiće, livade, parkove… Tajnu gde to piju kafu a gde kupuju hleb lokalci, bih teže sama otkrila.

Iz Portugala sam uvek ponela sa sobom neki mir i jednostavnost...
— Nevena Zelunka Cvijetic

One su opušten raspored, besciljno lutanje i vožnje biciklom. Odlazak na reku, more, jezero, izložbu fotografija, jedenje najboljeg sušija u gradu, zajedničko kuvanje i druženje do kasno u noć.

Radiš li ikakvu pripremu kad ponavljaš destinaciju?

Nevena: Ne pripremam se i to je ono najlepše. Totalno sam u fazonu go with a flow i rado prihvatim i totalne promašaje jer su deo iskustva. Obavezno poznanike/prijatelje koji tamo žive pitam za savet što se tiče jela i kafe ukoliko znam da imamo sličan senzibilitet. I jako mi  bitno mi je da znam na koji pijacu treba da odem i sada, od kako sam mama, koji park je idealan za trčanje.

Local Life Lisabon

Što poželiš ponijeti u sebi kad odlaziš s tog mjesta?

Nevena: Volim da ponesem imaginarnu sliku nas kako bismo živeli da se preselimo tamo. Gde bismo išli, kako bi nam izgledali vikendi i gde bismo putovali za godišnje odmore. Za svaki slučaj ako odlučimo da se preselimo 😊

Što si ponijela iz Portugala sa svakim svojim dolaskom i odlaskom?

Nevena: Iz Portugala sam uvek ponela sa sobom neki mir i jednostavnost. Jako mi prija njihova ljubaznost i blagost i volim što se osećam sigurno kada sam tamo.

Alentejo

Vjeruješ li da nas godine određuju i događaji u životu kod svakog posjeta istom mjestu i onome što nam pruža?

Nevena: Pre par godina, kada sam počela da se sve više vraćam u gradove, zemlje koje sam već posetila, imala sam osećaj kao da me oni sami biraju. Najčešće niti jedno od tih mesta mi nije bilo na listi za povratak ali nekako su ta mesta našla put do mene. Kao da me na njima čekalo nešto neophodno za mene. Sa njih sam se uvek vraćala posebno inspirisana, sa novim idejama i zanimljivim saznanjima o sebi. Zbog ovoga nekada znam po dve-tri godine ne otići u neku novu zemlju.

Sve to mi je bilo nezamislivo sa dvadeset i pet godina. U tom smislu mislim da nas godine određuju tj.mene. Sada sa skoro četrdeset godina ne osećam potrebu toliko da obiđem ceo svet koliko imam potrebu da slojevito doživim destinaciju. A to ne mogu ako odem samo u jednu posetu.

Alentejo
Alentejo workshop

Kako s Portugalom započeti vezu? Možeš li nas uputiti…

Nevena: Lisabon je postao baš zasićen turistima i mislim da je možda nepotrebno zadržavati se u njemu duže od dva, tri dana ukoliko ste više zainteresovani za opuštenije putovanje. Mislim da na koju god stranu da krenete da ćete se oduševiti mestima i koliko je sve pristupačno što se tiče budžeta. Ako krenete prema Portu, voz je sjajna opcija za transport. U Alentejo i dole ka Algarveu je bolje da krenete autom.

Predlažem da krenete bez posebnog itinerara pa nije ni bitno koliko ćete stići da obiđete. Velika je verovatnoća da ćete se vratiti i nastaviti otkrivanje Portugala i sebe u njemu.

Streets of Lisabon



Roadtrip po Zapadnoj obali Amerike

U jednom periodu svog života sam odista mnogo putovala. Uspjela sam doći i do Amerike. Prvo do New Yorka i Chicaga, a po drugom putovanju i do Kalifornije. Kalifornija, točnije vidjeti taj slavni Golden Gate je bio treći na listi onih mjesta koje si želim u životu vidjeti. Prva dva grada s liste sam odradila do tada i nekoliko puta, ali San Francisco je u mom životu bio nedostižan.

I onda se nekako dogodio. Priznajem da kada sam radila tu listu, mislila sam da ću čeznuti za putovanjem onamo, ali život, prevrtljivac, iznenadio me puno, puno ranije. I jedno i drugo putovanje u Ameriku me se posebno dojmilo, ali možda ovo kroz Kali nešto ipak više. Išli smo suprug i ja s našim devetomjesečnim malcem, proslavili Novu 2013. godinu tamo, vozili se duž jedinice, od San Francisca do LA i, eto, ne znam kako, ali tome je ipak prošlo sedam godina.

Ostavila sam tu destinaciju s premalo fotografija, ali definitivno s jakim osjećajima koje mogu prizvati još i danas. I onda… ne znam kako i zašto sam naletjela na Nine fotografije i vratile su mi ono što sam željela doživjeti, fotografirati i zapamtiti. Ostavile su me bez teksta jer su prenijele ono što sam tamo vidjela, ali nisam dokumentirala.

Moja draga gošća Nina Sušac je onamo otputovala u ženskom društvu, s agendom, odlučna da će ostvarit svoje snove, pustiti kosu da slobodno pada i smijati se očima, bosonoga proći dijelove o kojima nije sanjala i stajati na koncertu svog života. Ninina Zapadna obala, a posebica Kalifornija je sve što moja tada nije bila i zato sam sretna što baš s Ninom, njezinom pričom, playlistom, fotografijama, iskustvima, emocijama ja ponavljam svoju destinaciju za koju sam imala tu snažnu želju ponoviti u bilo kojem obliku.

Golden Gate from the beach

Vremena su kada još uvijek virtualno putujemo, putovnice ostaju u ladici, a mi sjedamo u internetski roller coster koji nas bacaka sa stranice na stranicu. koji testira granice naše koncentracije i koji, možda, ne dopusti da dođete do ovih redaka. Ako je i dopustio… otputujte s nama u Arizonu i Kaliforniju, uživat ćete i doživjeti svoje dvadesete ponovno.

roadtrip USA

Tvoje putovanje po Zapadnoj obali izgleda kao da si već bila tamo. Slike nekako odaju dojam kao da je taj dio SAD-a tvoje prirodno okruženje, kao da znaš svaki dio te Zapadne obale. Ja sam ti se zapravo i javila da pišemo o ponovljenim destinacijama jer sam bila uvjerena da ponavljaš destinaciju i da si već bila tamo, a na kraju sam ja ta koja je, uz tvoju pomoć, na ponovljenoj destinaciji (u čemu apsolutno uživam). Kako si postigla taj dojam?

Nina Sušac: To mi je najljepši kompliment koji sam mogla dobiti! Ne znam, valjda ima nešto u toj zemlji kojoj smo toliko izloženi od malena, stvaramo u glavi svoje priče o njoj, postavljamo očekivanja, kao djeca jedva čekamo početi živjeti živote prikazane u serijama i iščitane u romanima. Barem ja jesam. Nikad ne dođu ili…

Summer in Cali
California days

Ali Amerika je u njima ono nešto neopipljivo, lik za sebe i jako sam je htjela doživjeti. U stvari sam cijelo vrijeme tamo imala dojam da ostvarujem želje nekoj mlađoj sebi i to me ispunjavalo posebnom vrstom ponosa. Kao da nisam iznevjerila svoje dječje snove.

Surfin in USA
Beach

Na ovom putovanju nisi bila sama. Na putovanje si krenula s prijateljicama. Kako ste se pripremale?

Nina Sušac: Dosta dugo smo se pripremale! Bilo je posebno izazovno što su cure tri mjeseca radile u Michiganu prije nego što sam ja stigla u Ameriku i trebalo je to sve organizirati iz različitih vremenskih zona. Sjećam se jednog super svibanjskog popodneva u mojoj sobi kad smo se našle prije nego što su otputovale kako bismo napravile okvirni plan - boca vina, puno slika i ogromno uzbuđenje jer se sve stvarno uskoro događa! Tad smo odredile destinacije i isplanirale ugrubo gdje ćemo biti koji dan.

GIrl power

U međuvremenu smo pronašle smještaje (Airbnb je ljubav!), a ja sam se gnjavila s raznim rent-a-car opcijama. Jedan od problema bio je i što sam (bila) poprilično neiskusna vozačica, naučena na vožnju u Zadru i nešto malo oko Splita - eto to mi je bio domet. Probaj samo zamisliti paniku na pomisao da ću sama voziti po gradovima čiju veličinu ne mogu ni zamisliti!

Dreamin in California
Roadtrip with Kia Soul

Nakon početne zavrzlame i malo stresa, auto smo dobile po super cijeni i naša nas je Kia Soul pratila kroz jedva dostupne terene, ok, ok, uz mini sudar i omražene gužve u Los Angelesu, ali na kraju je prošlo super! Jako emotivan rastanak od takvih vožnji i Kie.

Koliko je trajalo putovanje?

Nina Sušac: Trajalo je sve skupa tri tjedna, s tim da sam ja prvih nekoliko dana provela u New Yorku, a cure ostale u SAD-u još nakon što sam ja otišla u Hrvatsku. Zapravo je sve bilo isplanirano i nismo baš imale prilike za mijenjanje itinerara. Naime, sve smo smještaje rezervirale unaprijed, ali, moram priznati da mi se bukiranje u hodu čini uzbudljivo!

Ima li neki grad gdje si bila neko duže vrijeme, npr. da se ostale ondje duže nego ste bile u ostalim gradovima? 

Nina Sušac: Ustvari nigdje nismo ostale duže od 3 dana. Bio je baš pravi roadtrip - stalno u pokretu! Jedan od razloga zašto bih se nekad u budućnosti vratila je i da doživim pojedine destinacije opušteno, kao da sam doma. Mislim da tek tad iskusiš pravu energiju mjesta. Ili je možda stvoriš? Ne znam. Ali znam da su mi prilike u kojima smo na jednom mjestu provele po tri-četiri sata bez razmišljanja o sljedećem odredištu, bez puno pričanja, ostale u najljepšem sjećanju - recimo Baker Beach s pogledom na Golden Gate s početka avanture ili jutro na Malibu Pieru kad se već avantura bližila svom kraju. Evo da sad zatvorim oči mogu prizvati onaj osjećaj okupanosti suncem dok promatram lokalce kako žive svoje živote, farbaju ogradu, vode djecu na pecanje... Čini ti se u tom trenu da nitko na svijetu to ne radi ljepše od njih.

Golde Gate bridge

Koje mjesto te je osvojilo, zaustavilo ti dah, napunilo, dalo ti razloga da se vratiš?

Nina Sušac: U Death Valleyu me u jednom trenutku obuzeo osjećaj da me sve u životu vodilo na to mjesto.

Death Valley, USA

To je bio prvi nacionalni park koji smo posjetile - potpuno različit od svega što mi je poznato, ali meni tako nekako blizak zbog vrućine koja ne popušta, obavija i na neki čudan način godi. Pijesak ulazi u cipele, oči, kosu, svaku poru, vjetar udara po obrazima i osjećas se spojen s tim suhim tlom, smiješ se sebi jer nosiš haljinu, pušten na milost i nemilost uvjetima. Ne smeta ništa, idu suze same od sebe, ne vjeruješ da si tu, prvo mjesto koje nije grad, nije plaža, nije ništa što spajaš s ikakvim sjećanjem ni očekivanjem, Amerika je, kakva je bila prije nego ju je čovjek dodirnuo, i zajedno ste tu ti i ona i zahvalan si. Beskrajno. Evo dok pišem proživjela sam ovo opet sad i uvijek ću.

Vjerujem da je onda Death Valley na listi mjesta koja bi htjela ponoviti. Možeš li dodati još koje?

Nina Sušac: Da… definitivno, Death Valley, posebno Sand Dunes - to je toliko ogromno mjesto i mislim da nismo ni zagreble površinu onoga što se tamo može vidjeti. Dine su predivne i vjerujem da pravi osjećaj pustinje dobiješ tek kad više ne vidiš ni aute ni ljude ni gdje završava. Potom, The Surfrider Hotel, Malibu - tamo nismo odsjele, ali sljedeći put sigurno. Cijela estetika hotela je besprijekorna, kao i pogled.

Sand Dunes
Sand Dunes wallpaper

Dodajem i Arizonu. Ne bih se nužno vraćala na mjesta na kojima smo bile, nego istražila nova koja nismo stigle, recimo Coyote Buttes i Monument Valley.

Što je s većim, razvikanima gradovima, kao npr. San Francisco, LA, Vegas… Možemo li još koji grad ugurati u must see listu, tvoju. našu…?

Nina Sušac: Ajme baš Vegas! Nisam uopće očekivala da će mi se svidjeti i htjela sam tamo samo zbog festivala. Ali taj osjećaj dok šetaš ulicom i osjećaš se cijelo vrijeme kao u nekom spotu je nenadmašan. Nekako se sam sebi malo rugaš što si toliko sretan (smijeh) Honorable mention i za mog bivšeg cimera Svyatoslava kojeg nisam bila vidjela sigurno 6 godina, ali se slučajno našao tamo u isto vrijeme i pokazao mi grad kao pravi vodič!

Las Vegas sign

Moram priznati da svoja putovanja uvijek vežem i uz pjesme. Jeste li i vi imale playlistu kad ste se vozile po Zapadnoj Obali?

Nina Sušac: Ana je bila napravila divnu youtube playlistu pa smo uživale u Billie Eilish, Of Monsters And Men, The Black Keys i - najdražem od svih, Rüfüs Du Sol! Skoro sve ove izvođače smo slušale uživo na Life is Beautiful festivalu u Vegasu i sad se uvijek naježim kad ih čujem negdje vani! Mislim da nam je to svima jedan od highlighta, a pjesma Brighter, Rufus du Sola, neponovljiva.

Na jednoj slici s rozim vratima si napisala Nineteen year old Nina's dream. Što je bio zapravo taj san?

Nina Sušac: Kad sam bila tinejdžerica i provodila sate na weheartit-u i tumblr blogovima, u moru njih izdvajao se jedan koji sam baš jako voljela. Zvao se Perfect Bucket List i sadržavao je nekoliko tisuća želja koje su, prepostavljam, slali ljudi iz cijelog svijeta. Svaka od njih je imala pripadajuću sliku, a pod entryjem “Visit Palm Springs” stajala su ta vrata. I tako sam ja napravila svoju selekciju, koju bi s vremena na vrijeme prelistala i mislila se hoću li ikad išta od toga ostvariti. Više je bilo sanjarenje nego vjerovanje da će se stvarno dogoditi. Ali iznenadio me život (ili ja njega).

Palm Springs_pink doors

Vjeruješ li u ponovljene destinacije i što one mogu dati?

Nina Sušac: Naravno! Kad govorim o sebi, život nekako uvijek podijelim na dio prije nego sam prvi put putovala sama i onaj poslije jer mi je to iskustvo promijenilo tijek svega. U Dijon sam bila otišla na studentsku stipendiju i prvi dan je prošao tako da nisam ni ručala ni večerala samo da ne moram u dućan, udaljen valjda 5 minuta šetnje od hotela - toliko me bilo strah. Sljedeće jutro nije bilo druge nego izaći i vjeruj mi da i sad mogu osjetiti koliko mi je snage trebalo za svaki korak kojim sam se udaljavala od jedinog mi poznatog mjesta u tom trenu. Baš s nekom nježnošću gledam na ondašnju sebe.

Girl in USA

U tih mjesec dana strpala sam, kako mi se tada činilo, cijeli jedan život iskustava i nije više bilo nazad, zakačila sam se na slobodu, samootkrivenje, radost. I nakon skoro osam godina, svako moje putovanje i dalje sadrži isti plamičak, ono nešto nepoznato koje pronađeš u određenom kutku svijeta i nepovratno utkaš u sebe. Potaknula si me ovime da provjerim je li moj hotel u Dijonu jos tamo - i je, kompletno obnovljen i predivan! Obećajem sebi da ću se vratiti jednom, da ne zaboravim nikad onu malu curu koja se jako bojala svega, ali si je dozvolila taj jedan izlet u neotkriveno. Mene je još uvijek toliko toga strah jer područja za napraviti prvi korak u životu ima bezbroj. Ono što nastojim je djelovati, ne iz tog straha, nego iz odvažnosti - ne ide mi svaki put, ali kad ide, uvijek me ona drži za ruku.


Beach, sunset, dreams

CALIFORNIA DREAM

Mjesto za najbolje zalaske sunca - Bixby Bridge, Big Sur

Kamo bi se mogla preseliti na neko vrijeme - Venice Beach

Godišnje doba za posjet Kaliforniji - ljeto uvijek!

Auto za roadtrip - igrom slucaja smo dobile Kiu Soul i ne bi je mijenjale ni za jedan drugi

Najbolji accessories - moja Zara jakna s resicama koja se uvijek super uslika

Objektiv - ma može svaki! Mi smo imale Canonove 50mm 1.8 (ja) i 1.2 (Ana) i moj kit objektiv baš za onu sliku rozih vrata!




Kada planiramo opet putovati?

I baš u trenutku kada rasprava o overtourismu doživljava vrhunac i ukazuje na sve veći problem u gradovima kao što su Barcelona, Venecija ili naš Dubrovnik i kada su brojke turista koji bi te (ali i druge) destinacije posjećivali bile neviđeno velike, zbog čega su lokalci poželjeli živjeti dalje od svog grada i time zapravo lišili grad onim zbog čega smo došli – autentičnosti (iako, ruku na srce, što je više to?), svijet se odjednom, u roku tjedan dana praktički, zaustavi, a time i kretanja ljudi.  

Dubrovnik, Hrvatska

Dubrovnik, Hrvatska

U isto to vrijeme kada se čini da sve destinacije nisu nikada bile bliže, avio karte nevjerojatno dostupne i prosječnom potrošaču, a low-cost letovi svakodnevica, zatvori se nebo.

Samo tako.

Zatvori se praktički u trenutku.


I kad se sve to počelo događati, palo mi je na pamet djevojče iz Švedske, Greta Thunberg, koja je glasno govorila o toj istoj toj avio-industriji kao velikim zagađivačima i onima koji nepovoljno utječu na klimatske promjene. I, naravno, palo mi je na pamet kako su se stvari radikalno promijenile zadnja dva mjeseca. Avio-industrija je na rubu propasti, ali ne zbog promijenjenog stanja uma ljudi, već je problem otišao na neku drugu razinu.

Svijet se počeo razbolijevati.

Nepoznat grad, između Šangaja i Hangzhoa, Kina

Nepoznat grad, između Šangaja i Hangzhoa, Kina

I u ova dva mjeseca koliko traje moje intenzivno razmišljanje o životu, putovanjima, egzistenciji i svijetu uopće, nebrojeno sam se puta sjetila jednog projekta i cijele priče koja stoji iza njega - We stay on the Ground (podsjeća na opće popularni hashtag #stayathome, zar ne?) . Naime, ako se sjećate, projekt ističe se da bismo trebali manje putovati avionima, zbog istih gore navedenih razloga i okrenuti se nadzemnom transportu, kao na primjer, vlakovima?

Ljudi su to zaista prakticirali, pogotovo Šveđani, a čak je nastao i cijeli pokret zagovornika tog flygskam (šved.) ili kako bismo ga možda nazvali na hrvatskom „srama od letenja“.

Mogli ste podržati tu ideju te se čak upisati pod imenom na navedenoj stranici čak i ove godine i biti dio FlightFree2020.. Međutim, baš danas kada sam otvorila tu stranicu da se prisjetim te priče i pogledam što je novo, shvatila sam da smo zapravo svi upisani u nju, iako, evidentno je da fizički nismo.

Mi smo svi ostali na zemlji, točnije u svojim domovima i oko njih. I nije važno je li to ono što su htjeli postići We Stay on Ground pričom, činjenica je da ne letimo. I ne samo mi… nego i cijeli svijet.


U zadnje me vrijeme kopka ta misao, kako će izgledati putovanja u budućnosti, što će nam biti važno, hoćemo li radije putovati vlakovima što je i propagirala Greta ili našim osobnim automobilima? Ili ćemo se uzdati u avio-prijevoz?

Na što sam osobno spremna, a što pak misle drugi ljudi? Vi?

Naravno da nisam spremna odustati tako lako od godišnjice u Barceloni (planirana je za svibanj ove godine) nekad kad osjetim da sam za to spremna, ali možda ću pričekati još neko vrijeme i okruglu godišnjicu slaviti neokrugle godine?

Ili ćemo vlakom do Španjolske?

Barcelona, Španjolska

Barcelona, Španjolska

Razmišljam i o tome da imamo i tu kolektivnu odgovornost pomoć ljudima koji se bave turizmom u našoj zemlji te prije nego odemo preko granice, bolje istražimo što nam naša zemlja pruža...

Iako, znam, znam… lijepo je otići van granica naše zemlje, čuti melodiju nekih drugih jezika i istražiti kako se živi negdje drugdje.

Ili ako ništa drugo, barem znati da imamo tu opciju. I da smijemo.

Cinjenica je da putovanja nece biti ista kao nekad prije, ali je li to nuzno lose?
Travel the world

Iako ljudi većinom žele povratak na staro, mogućnost slobode kretanja (tko ne želi?!), što manju izloženost mogućoj zarazi, mišljenja sam da ne bismo smjeli patiti i maštamo o tome kako je nekad bilo i kako smo nekad mogli bolje iskoristiti vrijeme, nekad prije tog koronavirusa, nego iskoristimo što možemo ne bi li stvorili mjesta za nove uspomene i nova putovanja. Sigurnost je na prvom mjestu, vjerujem svima, ne samo meni, i sigurna sam da će biti prilike za leptiriće u trbuhu pri polijetanju aviona, no, do tada bih rado na blogu, kroz priče, prošetala ili bolje reći, proputovala i svojom zemljom i onim mjestima koja vrijedi vidjeti i rezervirati.

Vis, Hrvatska

Vis, Hrvatska

Otkrivat ću nadalje mjesta koja bih i sama posjetila, ture koje su vrijedne planiranja, izleta i putovanja koja će nas obogatiti. Meni osobno to treba pa možda stvorimo pokret upravo ovakvih kao što sam ja? :)

Svijetom ionako već putujemo na P:WT i nećemo prestati (oh ne!), ali idemo naći nevjerojatne dijelove ove naše zemlje <3

Vis, Hrvatska

Vis, Hrvatska

*Svi zainteresirani koji bi voljeli kontribuirati sadržajem na ovu temu se slobodno mogu javiti radi dogovora i mogućnosti objave: info(at)projectwetravel.com 

 

 

 

Moskva - volim(o) te!

Godine 2013., točnije već na kraju tog ljeta, dobila sam poruku jedne drage djevojke kao odgovor na postove koje sam tada pisala. Glasila je baš ovako:

“Samo sam htela da se javim i pozdravim te, jer sam čitajući tvoje postove shvatila da delimo ljubav prema Rusiji i putovanjima uopšte... Ja studiram ruski jezik, i na jesen planiram da upišem doktorske studije. Sada završavam master i pišem rad na temu sovjetske dokumentarne fotografije. Za sada sam posetila samo Moskvu, pre dve godine i ispunila svoj san, ali imam neizmernu zelju da se opet vratim u Rusiju...”

Nina Simonović je otada obišla lijep dio svijeta, iako, vjerujem, rekla bi da je to tek početak. Ninin rad pratim kroz članke koje redovito objavljuje u online časopisu Plezir. Kad sam ju zamolila da mi napiše još dvije-tri riječi o sebi, čim sam vidjela opis koji je poslala, znala sam da ne želim ništa mijenjati nego citirati. Jer, Nina piše tako slikovito da jednostavno ne želim kvariti tu dinamiku riječi u toj njezinoj rečenici koju, čini se, tako spontano slaže.

Sretna sam što poznajem Ninu, prekrasnu osobu, sjajnog stila i izvrsnih tekstova, koja riječ Lepota piše velikim slovom.

“Nina je rođena u Srbiji ali poslednje 3 godine živi na putu, kao digitalni nomad. Na papiru je zvanično Master profesor Ruske književnosti, a nezvanično je pokreću planine, svi slojevi umetnosti i neprekidna potraga za Lepotom širem naše planete. Između ostalog, pisanom reči doprinosi i sadržaju Plezir magazina još od njegovog osnivanja 2013.godine, a verovatno najveća želja joj je da sve svoje priče i avanture jednog dana objedini u knjizi sa tvrdim povezom.“

Nina Simonović - Moskva

Sjećam se da si mi te 2013. godine rekla da si već bila u Moskvi ranije i onda u veljači ove godine ugledam da se skićeš baš po tom našem zajedničkom gradu. Koja iskustva te vežu s tim nevjerojatnim gradom?

I dalje se sećam tog popodneva u kasno leto 2011-e kada sam stajala na Crvenom Trgu i pozdravljala se s Moskvom. I dalje se sećam tačne misli koja mi je tada prošla kroz glavu: „Ovo nije zbogom, već samo do sledećeg susreta, a vratiću ti se sigurno opet.“

Red square - Moscow

Moskva i ja smo se prvi put ugledale pre skoro 9 godina kada sam preko studija otišla na leto u Institut ruskog jezika Puškin. To je bio moj prvi susret sa gradom te (fizičke) veličine ali i veličinom-arhitekturom, veličinom-umetnošću, veličinom-književnošću, veličinom-istorijom. Gladna sve te lepote oberučke sam je prihvatila, moje oči i uši su upijale prizore sa ulica, iz galerija, muzeja, parkova i brižno to sačuvale za nostalgične trenutke koji bi usledili u narednim godinama. Moj ponovni susret sa Moskvom se desio februara ove godine. Pri sletanju na aerodrom uzbuđenje je bilo tu, ali pritajeno, skriveno iza nedostatka sna, dok me pri ulasku u metro dočekao onaj specifični miris grada koji je okinuo gomilu slika u glavi i tada mi je zaista bilo jasno da sam opet tu.

Ponovljene destinacije volim ne samo zato sto imam drugu priliku da posetim sve te voljene ulice...
— Nina Simonovic
Metro - Moscow (Nina Simonovic)

Je li ti drugi odlazak u Moskvu dao sigurnost i ljepotu toga što si već bila tamo? U kojim trenucima si to osjetila?

To je poseban vid punog srca. Prvih dana, hodajući istim onim ulicama kao pre 9 godina i gledajući te iste monumentalne građevine sećanja su samo navirala. Toliko, da sam u jednom trenutku osetila kao da glumim samu sebe u svom filmu. Je li to neki moj duh, neka druga verzija mene? Sećanja su jednostavno bila toliko jaka, opipljiva, rekla bih čak emotivno nabijena i obojena, utvrđena, da je sa mnom na svakom koraku koračala i Nina iz 2011-e. Bilo mi je potrebno neko vreme da se otvorim gradu za nove uspomene i dozvolim Moskvi da prodre do Nine iz 2020-e, tako da sam jednog jutra stajala ogoljena pred prizorom kupola hrama Vasilija Blaženog koje su bile okupane u jutarnjoj izmaglici i nežnom svetlu. U tom trenutku sam se opet zaljubila u Moskvu.  

Crveni trg - Moskva

Imaju li ti smisla te “ponovljene destinacije”?

Ponovljene destinacije volim ne samo zato što imam drugu priliku da posetim sve te voljene ulice i ćoškove, ne samo zato što na taj način gradim svoju malenu rutinu u gradu koji već osećam kao svoj dom, već zato što je to i šansa da sagledam sebe iz drugog ugla, sa određene distance (u ovom slučaju distance duge 9 godina) i tako vidim koliko sam porasla i napredovala. Sa svakim ponovnim dolaskom u istu destinaciju lepo je i neophodno napraviti takvu vrstu revizije jer je jedinstvena i drugačija od one koju radite u svom stalnom mestu boravka. Druga poseta Moskvi mi je dala do znanja da mi je srce na pravom mestu.

Mislim da je Moskva jedinstveni primer grada u kome staro i novo  podupiru jedno drugo na najlepsi moguci nacin.
— Nina Simonovic

Što ti “ponovljene destinacije” mogu još dati i kako to zaista izgleda u praksi?

Najviše volim da se zaputim ulicama grada bez posebnog cilja, pustim intuiciju da me vodi. Obnavljam „staro gradivo“ ali usput otkrivam i novo. Bitno mi je da na svim destinacijama, a pogotovo ponovljenim, nađem neko svoje mesto koje mi je udobno za dugo ispijanje čaja i par sati rada na laptopu, mesto u kome mogu da posmatram ritam grada i ljude kroz prozor. Uspela sam u tome i ovog puta, iako se Moskva za ovih 9 godina dosta izmenila. Promene su najprimetnije na gastronomskoj sceni (što mi je izuzetno drago jer lako padam na lepe i udobne enterijere kafea i oni najčešće i čine da se u nekom gradu osećam kao kod kuće) ali i na umetničkoj sceni – za ovo vreme se izgradilo dosta muzeja savremene umetnosti, moderna arhitektura sa lakoćom obgrljuje carsku i sovjetsku, a stare, napuštene fabrike se masovno pretvaraju u dizajn distrikte lokalnih umetnika. Mislim da je Moskva jedinstveni primer grada u kome staro i novo  podupiru jedno drugo na najlepši mogući način.

Lomonosov - sveuciliste - Moskva

Taj spoj je uistinu nevjerojatan i zapravo u takvom gradu uživaš u onome što je povijest ostavila ondje, a opet izlaziš gotovo pojednako fasciniran iz dijelova grada koji su se nedavno izgradili i ponudili nešto novo, drugačije, modernije. Dva si puta bila u Moskvi, zašto bi kupila opet kartu u tom smjeru, u taj grad?

Kao nekome ko je studirao rusku književnost i posvetio godine izučavanju njihove kulture, svako putovanje u Rusiju je prilično emotivno. Ja često kažem da je moja duša verovatno u nekom prošlom životu lutala ruskim stepama jer drugačije ne mogu objasniti tu povezanost, a sve zahvaljujući njihovoj književnosti. Mislim da mi nikada neće dosaditi hodanje istim ulicama kojima su koračali Dostojevski i Puškin, i koliko god možda nekome Crveni Trg zvučao kao „ruski kliše“, stajanje u njegovom srcu sa pogledom na raznobojne kupole hrama Vasilija Blaženog, veličinu Istorijskog muzeja i svetiljke GUM-a dok se čuje zvono sa Kazanjskog hrama je potpuno transcedentalno iskustvo, pogotovo u sumrak kada svetlost igra najlepšu igru sa svom tom arhitekturom.

Sunset Moscow

Naredno, treće putovanje u Moskvu se nadam da će biti opet na leto ili proleće kako bih mogla potpuno da uživam na pikniku u Caricino parku ali i osetim puls savremene Moskve kroz koncerte i bioskope na otvorenom i gradske festivale.

Što si naučila o ovom gradu nakon dva odlaska? Što nikad nećeš shvatiti?

U Moskvi sam više nego li u bilo kom drugom gradu shvatila značaj vremena, prvenstveno zbog njene veličine. Sve što vam se čini blizu ili „tu iza ćoška“ pokaže se da ipak „pojede“ više vremena nego što ste planirali. Čak i jedna poseta muzeju neretko zahteva celo popodne, a nekada i ceo dan. Pa i moskovski metro, koji obožavam najviše na svetu, čini da osećam kao da se neprestano utrkujem sa vremenom. Tako da sam zadivljena kako Moskovljani stižu svuda na vreme i uspevaju da sve isplanirano za jedan dan sprovedu u delo. Izgleda da moram ponoviti Moskvu još koji put kako bih se i ja uhodala u taj njen ritam :)

Zadnjih godina svima govorim da u Moskvu moraju zimi. Onda kada pada gusti snijeg i ceste su pokrivene snijegom. Jer… to je prava Moskva, govorila bih, ona Moskva iz romana koje smo čitali. Međutim, volim ju i u ljetno vrijeme, a danas bih otišla, vjerujem, bilo kada da mi se pružila prilika. U koje doba bi ti ponovila Moskvu?

Kasno proleće ili rano leto. Tada je grad živ, rascvetan i veseo a vreme najblaže prema svima koji nisu naviknuti na rusku hladnoću.

Maslenica - Moskva

Na koji način ponoviti ovaj grad, a da se ne ponovi sve što je ponovljeno?

Kroz hranu! Hoćete tradicionalnu sovjetsku kuhinju, fuziju savremene gastro-scene sa ruskim kulinarskim tradicijama ili veganske varijante – sve je ovo moguće dobiti u Moskvi, i to svaki put na neki novi način.

Kada pomisliš na Moskvu, koje doba dana ti je u mislima, koja pjesma u glavi i misao?

Kao i svaki drugi grad, i Moskva je najlepša u ranu zoru dok se još budi pokrivena izmaglicom i nežnim svetlom, kao i u kasno popodne, tik pre zalaska sunca okupana nijansama narandžaste i crvene. U ta dva doba dana je najviše volim. Imam tu naviku da neke pesme povezujem sa određenim destinacijama te se plašim da je taj spisak za Moskvu prilično dug obzirom na našu dosadašnju istoriju :) Ali ako bih morala da izaberem jednu, to bi verovatno bila „Утро Полины“ od Nautilus Pompiliusa. Savršena kao saundtrek za šetnju širokim ulicama upravo u to kasno popodne, u smiraj dana. A dok upijam Moskvu u glavi mi se vrti misao Dostojevskog: „Lepota će spasiti svet“.

Moscow - Life

Moskva je nešto posebno. Moskvu i kad ponoviš, još uvijek imaš dovoljno mjesta na životnoj agendi za nju. Možda u nekim drugim godinama svog života, s nekim drugim ljudima.

Ili sam(a).

Putovanje u Moskvu se prepričava uvijek i iznova i uvijek ima slušača. I kad ponavljaš Moskvu, čak i ona turistička mjesta, koja za više posjeta istom gradu izbjegavaš, u Moskvi ih prizivaš, tražiš, želiš da su dio i tog putovanja. Zapravo da te uvjeri da je ta Moskva tu, i uvijek će biti, dok trčiš po nova sjećanja.

Hvala Nini na dijalogu i na sjajnim fotografijama.



Japan - u dijalogu s Editom s bloga Kuživancija

Editu sam upoznala preko njezinog Bloga “Kuživancija” i divila se njezinim kulinarskim majstorijama, dnevnom boravku (nismo li svi?), a možda i najviše njezinom staloženošću i moći da ti zaustavi vrijeme koje onda pak kvalitetno provodiš upravo s njom i njezinim blogom.

Kad smo se nalazile na kavi za njezina posjeta Zagrebu, usred dana, uspjela me je podsjetiti, iako joj to nije bila namjera, da dišem, da svoje, taj dan, zbrkane misli od posla, povežem u cijelinu, da stanem i uživam u trenutku i popijem kavu s jednom tako interesantnom i svestranom mladom ženom.

Moram priznati sa sam imala druge planove s Editom i željela sam zapravo prošetati u jednom od dijaloga na Project: We Travel blogu s njom po Berlinu, gradu gdje danas živi, međutim, jedan njezin post iz Japana mi je dao razloga da se predomislim. Edita je tada bila drugi put u Japanu i obećala je da će se opet vratiti i ponoviti Tokio i Japan uopće.

Čekaj malo… Edita isto želi ponoviti neku svoju destinaciju? Oduševljena sam bila… znači, ima nas još koji ćemo uvrstiti svoje “već viđeno” putovanje u agendu budućih putovanja. Sjajno!

Odluka je pala. Naći se s Editom u dijalogu o njezinom Japanu, odlascima onamo i vraćanjima.

Ryokan_hotel2.JPG

Čini mi se da sve ljude koje znam, a bili su u Japanu, imaju doživljaj te zemlje posve drugačiji od svega što su do tada vidjeli. Teško nalaze prave riječi kad ih pitam kako im je bilo, kao da imaju nevjerojatno strahopoštovanje o toj zemlji i ne žele ništa pogrešno reći, a kad jednom krenu pričati o Japanu, ili pak Tokiju, ne možeš ih zaustaviti. Ispričaj nam svoje dosadašnje iskustvo boravka u Japanu.

U Japan sam prvi put otišla 2015. godine na odgođeni medeni mjesec. I suprugu i meni je bio dugo na listi želja. Osim što sam prvi put posjetila Japan, to je bilo moje prvo putovanje u Aziju tako da je oduševljenje bilo duplo veće. Nikada neću zaboraviti osjećaj kada smo sletjeli na Naritu i izašli iz aviona. Osjećaj kao da si sletio na drugu planetu. Sjećam se koliko nam je trebalo vremena dovesti se do hotela, kupiti karticu za javni prijevoz, skužiti kako radi. Japanci su nevjerojatno ljubazni, koga god smo nešto pitali pokušavali su nam pomoći, ali većina ih ne priča engleski. Unatoč tome stoje pored vas dok im ne date neki znak da ste shvatili. Taj put od aerodroma do hotela je trajao satima, ali ostao je u lijepom sjećanju. 

Sve vezano za Japan mi je tako sjelo, od nacina zivota, kulture, hrane, njihovog promisljanja i njih samih. 
— Edita

Prošle godine smo ga posjetili zajedno s prijateljima. Uzbuđenje je bilo jednako, na neki čudan način i veće jer nismo mogli vjerovati da se vraćamo u nama najdraži grad na svijetu, Tokio. Sve se dogodilo na brzinu i nije bilo planirano. Ne mogu ti opisati koliko smo uživali, koliko smo bili svjesni svakog trenutka. Koliko smo bili svjesni da ga dijelimo s prijateljima. Bilo nam je predivno.

Harajuku_Tokyo .JPG


Imam osjećaj da će ponovljene destinacije postati popularne u 2020.godini kad jednom krenemo putovati. Putnik će tražiti sigurnost gradova koje poznaje i koje želi iznova vidjeti da si nahrani srce još jednom, iako, vjerujem da će biti i onih koji će bukirati kartu u nepoznato jer… zašto ne?! Vjeruješ li ti u ponovljene destinacije i što one mogu dati putniku?

Znaš li kada sam počela vjerovati u ponovljenje destinacije? Kada sam se preselila u Berlin. Do tada ni za živu glavu ne bih bila ponovila destinaciju jer sam jednostavno željela otputovati na što više njih, baš kao da nema sutra. Dvije godine prije preseljenja smo bili u posjeti suprugovoj sestri koja je tada živjela u Berlinu. Bili smo šest dana u hladnom 11. mjesecu. Bilo nam je super, ali jako dobro se sjećam dojma grada tada i sada. Dubinu, kompleksnost i ljepotu koju ti pruža povratak je vrijedan vraćanja. Gotovo pa je nemoguće doživjeti grad boraveći u njemu pet dana jednom u životu. Ne kažem da pet dana nije vrijedno, itekako je, ali ako se ikada dvoumiš trebaš li se negdje vratiti, a imaš priliku, trebaš. 

Iako je Berlin tvoj dom danas. Vjerujem da imaš snažne osjećaje prema Splitu, međutim što ti u Japanu daje taj osjećaj tvog prijašnjeg doma, odnosno doma iz prošlog života?

Ne mogu razumno opisati svoj osjećaj prema Japanu pa se uvijek šalim da sam tamo živjela u prošlom životu. Inače sam užasno dezorijentirana i kada putujem ne znam gdje je lijevo, a gdje desno. I dan danas u Berlinu iz podzemne koju koristim svaki dan, znam izaći na krivu stranu, ne šalim se :-) U Tokiju sam zapamtila sve kvartove, nikada nisam imala osjećaj da bih se mogla izgubiti, kao da sam tim ulicama već hodala. Nisam odrasla pod utjecajem japanske kulture, dapače, nisam imala nikakav doticaj s drugim kulturama, ali sve vezano za Japan mi je tako sjelo, od načina života, kulture, hrane, njihovog promišljanja i njih samih. 

Ulice_Tokyo.JPG

Sigurna sam da će u Japan i treći put, baš isto kako se i ja spremam taj jedan svoj grad obići i četvrti put. Zanima me kad odeš u Japan i taj treći put, kamo bi se uputila odmah nakon što se smjestiš?

U park. Putem bih uzela bento box. 
Inače, pri prvom posjetu smo više vremena provodili u Ueno, a ovog puta u Yoyogi parku. Ali Tokio ima toliko divnih zelenih oaza da se teško može pogriješiti.

Yogogi_park_Tokyo.JPG

Japanci su poznati po raznim konceptima i svjetonazorima, ikigai, wabi-sabi, kintsugi koji su došli i do Europe, u kojim trenucima se može zaista osjetiti da oni žive to o čemu mi ovdje čitamo?

Kad dolaziš iz druge kulture, pogotovo osebujne i otvorene kao što je naša, svaka pora Japana odiše drugačijim konceptom i svjetonazorom. Ne moraš ništa znati o Japanu da bi odmah shvatio da je njihov svijet potpuno drugačiji. Dovoljno se samo provozati podzemnom da bi se stekao dojam japanskog poštivanja pravila. Tokio se na prvi dojam dosta udaljava od tradicionalnosti, ali što se više udaljavaš od Tokija, Japan kakav zamišljamo sve više i više dolazi do izražaja. Kažu da je put juga sve ljepši i ljepši.

metro_tokio_japan.JPG

Imaš osjećaj da u svemu što rade poštuju tvoj osobni prostor, ne moram ti naglašavati da gdje god sjedneš zaljubiš se bar u jedan komad keramike. Odišu nevjerojatnom smirenošću. Fascinantan mi je način kako poslužuju hranu u vrlo malim zdjelicama i kako svako jelo ima svoju zdjelicu. Pišem u umanjenicama jer su to zaista jako male porcije. Njihova estetika orijentirana detaljima se prožima i na način na koji kuhaju i serviraju jela. Sve je nevjerojatno lijepo. U srži komplicirano, ali istovremeno jednostavno i sofisticirano. Njihova kultura za stolom do koje jako drže. 

Tradicionala_japanska_vecera_u_ryokan_hotelu.JPG

Koji običaj si preuzela iz Japana i ponijela ga doma? Ili ga barem ponekad prakticiraš?

Ispijanje čaja. Započelo je putovanjem u Japan, nastavilo se na svim putovanjima u Aziji. Obožavam čajeve, keramiku za čaj, kulturu ispijanja istih, filozofiju i posvećenost. To je cijeli jedan način življenja. Malo mi je čak i žao koliko mu malo pažnje posvećujemo u ostatku svijeta jer je cijeli proces meditativan, smirujuć. Imam cijelu malu kolekciju čajeva koju sam donijela s putovanja, nekoliko čajnika i nije mi ih dosta. Za vjenčanje sam dobila čajnik iz Japana kojeg najviše koristim, a sad sam si već pikirala jedan novi.

Matcha_caj.JPG

U koje bi se godišnje doba vratila u Japan?

Uf, teško pitanje :-) Definitivno proljeće iz svima poznatog razloga, ali jako mu konkurira i jesen! Jesen je moje najdraže godišnje i vjerujem da je u Japanu čarobno.

Da odlazim u Japan, posjetila bih adrese iz tvoje tekice i uzela nekoliko savjeta od jednih dragih prijatelja koje je Tokio također oborio s nogu. Možeš li nam otkriti kako bi nekome organizirala dan u Tokiju od jutra do večeri da ima priliku ponijeti barem dijelić tvog Japana sa sobom?

Uvijek volim započeti dan doručkom i dobrom kavom. Oduševio nas je japanski omlet u malom café-u odmah u blizini poznatog Shibuya raskrižja - Camelback. Imaju odličnu kavu i pri tome mislim na kavu kakvu mi pijemo i Europi. Odmah nasuprot nalazi se Path, jako popularno mjesto za brunch.

Njihova estetika orijentirana detaljima se prozima i na nacin na koji kuhaju i serviraju jela. Sve je nevjerojatno lijepo. U srzi komplicirano, ali istovremeno jednostavno i sofisticirano.
— Edita
Path:Tokio.JPG

Moram reći da Japanci vole sve što dolazi iz zapadnog svijeta, a u kontekstu doručka to mi nikako nije smetalo jer ne mogu jesti klasični japanski doručak. Na to se nikada nisam navikla. Dobro se sjećam dok sam jela pecivo u Pathu-u pomislila sam - je li ovo najbolje pecivo koje sam ikad probala. Nije iznenađujuće jer Japanci čega god se uhvate dovode do savršenstva. Nakon doručka, izgubila bih se po uličicama. Kako smo već u tom dijelu grada, svega nekoliko minuta hoda je udaljen Yoyogi park, nije daleko ni Omotosendo koji je meni osobno jedan od ljepših dijelova grada.

Yoyogi_park.JPG

Uz Ginzu, Omotesando je luksuzna shopping destinacija u kojoj ujedno svjedočite i nevjerojatnim rješenjima moderne arhitekture kao nigdje drugdje u svijetu. Odličan primjer navednog je svakako “Sunnyhills pineapple cake shop” koji se nalazi u blizini Omotesanda.

Nekoliko minuta hoda udaljen je Harajuku koji savršeno dočarava japansku street kulturu, vintage shopove i trendy barove. Negdje po putu, spontano bih pojela sushi, jer jednostavno, voljeli li ga ili ne, u Japanu ste :-)

Sushi.JPG

Popodne bih provela na degustaciji čaja, obvezno! I ovaj i prošli put smo bili u "Hamarikyu Gardens” gdje poslužuju matcha čaj, iako moram priznati da se mjesto, u odnosu na prvi put kada smo ga posjetili, dosta komercjaliziralo.

Kuca_caja_hamarikju_vrt Tokio.JPG

Navečer bih otišla u jedan od izakaya barova u Ebisu, nešto najbliže tome bi bili španjolski tapas barovi. Nije nam na putu, ali vozila bih se i na drugi dio grada da još jednom odem u "Akomeya store”, raj za food bloggere, ali naravno i za sve ljubitelje kuhanja.


Ako se ikada dvoumis trebas li se negdje vratiti, a imas priliku, trebas...
— Edita

Na kraju jednog posta na Instagramu si rekla "Tokio, hvala ti na novim snovima i željama..." na što si pritom mislila?

Jako, jako bih voljela provesti tamo duže vremena . Proputovati ga cijelog, od sjevera prema jugu. Makar na 3 mjeseca koliko mi turistička viza dopušta. Imam jednu tekicu na korice Supermana u koju zapisujem sve svoje želje. Jasno ti je što sam napravila čim sam se vratila :-)

Camelback_kava.JPG

 

Ponovljene destinacije

Vjerujem u ponovljene destinacije. Vjerujem u gradove u koje se vraćam iznova i nastavljam gdje sam stala. Volim osjećaj kao kad dolazim kući, nakon dugo godina i volim taj prvi odlazak na kavu u baš taj svoj kafić s kojim počnem obilazak tog svog ponovljenog grada. Iako, kad bolje razmislim...obilazak se čini kao prejaka riječ za takav prisan odnos.

Travel to Barcelona

Šetnja. Da... ono besciljno lunjanje s možda ipak jednim ciljem. Dozvati taj osjećaj sreće, sretnosti, radosti, poletnosti, lepršavosti dok se ponavljamo taj grad i ja.

Sjetiti se iz kojeg je smjera puhao vjetar, tekstura, boja i mirisa, nesto je sto sigurno nosim sa svojih ponovljenih destinacija
Memories in Barcelona

Volim to što sve znam o tom gradu i to što ću saznati. Iznenadim se uvijek kada nestane taj moj neki skriveni kutak otprije ili nastane neki novi. Radujem se na neki čudan način i tome što sam i starija svaki put pa drugačije doživljavam sebe u tom gradu.

Veseli me pomalo i gledati te beskrajne redove u lokalitete koje sam već vidjela i doživjela i kojima ću se nekad kasnije vratiti. Nema čekanja. Jednom smo i mi čekali u tom redu, ali sada to vrijeme poklanjamo nekom drugom događaju toga dana. Ili bolje reći osjećaju tog dana.

Casa Mila - Barcelona - Project - we - travel

Sviđa mi se potratiti cijeli dan na ljenčarenje na nekoj terasi, plaži, nekom zidiću ili u šetnji dijelom tog nekog grada koji ne vrišti iz vodiča. Nema agende, nema must visit liste, samo stvaranje sjećanja koje uvijek mogu prizvati. Sjetiti se iz kojeg je smjera puhao vjetar, tekstura, boja i mirisa, nešto je što sigurno nosim sa svojih ponovljenih destinacija. Nosim i puno više, ali rado ostavljam te neke detalje da me vesele.

Turist in Barcelona - Project we travel

Dugo ja njegujem taj termin, čekam vrijeme za njega, ljude i uopće publiku. I zamislite, došlo je to pravo vrijeme jer smo svi u fazi žudnje za tim ponovljenim destinacijama. Svi spremno pokazujemo slike tih svojih mjesta gdje smo osjećali sretnost. Svi im se želimo vratiti, oživjeti sjećanja, dati im značaj. Da mi se opet vratiti... nebrojeno puta sam pročitala ovih zadnjih karantenskih dana.

... jer ih opet zelimo dozivjeti, osjecati tu sigurnost bas tamo negdje gdje smo bili...

Ljudi... ljudi su isto tu. Više nego ikad. Čitaju. Imaju vremena. Za odlazak u online svijet, skoro da i maskaru stavimo, koliko je postao važan dio našeg društvenog života.

Da, ljudi... spremni su i žude za izlazom iz situacije, za sadržajem koji će dati nadu, koji će zagolicati tu želju da se ponovi ono što su ili smo imali, ali drugačije, smislenije, puno... baš to, da se ponovi.

Novo i uzbudljivo, neočekivano, nekontrolirano možda nam ovih dana nije na listi prioriteta pa se potajno veselim da će priča s ponovljenim destinacijama imati smisla...

... jer ih opet želimo doživjeti, osjećati tu sigurnost baš tamo negdje gdje smo bili, jer će nas vratiti u ta vremena koja smo voljeli, a dati nam priliku za nešto novo.

Vratit će nam osmijeh na lice, uvjeriti nas da je sve u redu i da su tu. I čekaju baš nas.


Okupila sam inspirativne žene koje, kao i ja, vjeruju da ima nešto u tim ponovljenim destinacijama. Veselim da krenete s nama u nešto poznato, nešto što daje sigurnost, toplinu i sjetu. Nešto što je više od uspomene.

Pođite s nama. Znamo kamo idemo!

Prva priča - u Japanu s Editom s bloga Kuživancija

Druga priča - Moskva - volim(o) te!

Treća priča - Roadtrip po Zapadnoj obali

Četvrta priča - Zaljubljena u Portugal - Nevena s bloga Hleb i Lale

Photo essay - Stockholm

Krešimir Jović is 28 years old and has been an active photographer for four years.

stockholm-projecwetravel.jpg

His photo camera has become an object of desire and a guitar surrogate after 15 years of practicing and going to various competitions.

stockholm-projecwetravel.jpg
In hindsight maybe I should have tried for an art academy but I chose to study engineering, what else...
— Kreso Jovic
visit-stockholm-projecwetravel.jpg

A calling didn't come to him in his dreams to take this up, but he has always been frustrated with the poor quality of camera phone pictures and it didn't take him long to start investing in equipment.

street-stockholm-projecwetravel.jpg
My personal work is always inspired by the 1980ies, I grew up in a family obsessed by the era and this seeped into my own perception of art: the weirder and kitschier, the better :)
— Kreso Jovic
travel-stockholm-projecwetravel.jpg

Enjoy the atmosphere of his photos in his latest photo walk during his stay in a incredible Stockholm…

stockholm metro-projecwetravel.jpg
stockholm metro-projecwetravel.jpg
stockholm metro-projecwetravel.jpg
stockholm starbucks -projecwetravel.jpg


Check places in Stockholm for fika, taking a break, people, smiles, sweet and savory snacks and gentle atmosphere...

The Happiness Tree - La Piantata

It's been nearly ten years since I put this place down on my list of places I'm saving for myself and want to visit. I don't know how it was exactly that I came across La Piantata in the virtual world; the only thing I'm sure of is that I'm happy I did.

la-piantata-treehouse-project-we-travel
DSC0010.jpg

For a long time now I have known that this is a special place and I'm looking forward to one day e-mailing my husband a booking for a few blissful days in this paradise. Or maybe I'll send it in a letter; it somehow seems more appropriate to this place and the way you are supposed to find out about it.

treehouse-la-piantata-project-we-travel

The story behind La Piantata is lovely: a husband and wife turned this place into one of its kind and then went on to include their two daughters and their respective families. It is a place where, I'm certain, people create the most wonderful memories that allow them to conjure up the scent of lavender, a warm breeze and that slight pain in the corners of your mouth caused by a smile that simply won't quit. Not even for days after leaving this place. Or rather, after climbing down from the tree house... And where did that come from?

lavender-fields-la-piantata

In the beginning there was a man called Renzo Stucchi, who left his high-ranking position on the Board of the Cacharel company as well as his Milan address and moved to a small village in Lazio Maremmi, called Arlena di Castro. There he bought a farm that dates back to the late 18th century, surrounded by olive groves and a lavender field.

suie-bleue-treehouse-lavander-fields

The catalyst of the process that was to follow was a huge oak growing on the estate. That oak became the starting point of what is now La Piantata. In 2005 the first tree house opened - now called Suite Bleue - 8 meters off the ground, in the beautiful Toscana with Tarquinia silhouetted along the horizon.

the-view-treehouse-la-piantata

Apart from this unusual tree house, Agriturismo La Piantata boasts another one that is called Black Suite and is just as impressive. Guests can also enjoy in one of the rooms at the hotel on the estate.

agriturismo-la-pianata
agriturismo-la-piantata-italy

Since life has a way of writing the most wonderful stories, after so many years and in this very place I finally got the opportunity to have as my guest the owner Renzo Stucchi and ask him some questions that have intrigued me for so long.

BRERA05.jpg

Enjoy!


How did La Piantata's story begin?

I started out as pastry chef in Milan when I was 15, which is why I still do desserts for the guests. At 24 I met my wife who worked for Cacharel in Paris and following her passion for fashion, I managed to open the first Cacharel salon in Milan in the 1970s. For me fashion was love at first sight that lasted for thirty years. My CEO position in Cacharel Italia between 1977 and 2001 required knowledge not only of fabrics but furniture as well.
That is how I came to discover Provence with its endless lavender fields and delightful shabby chic fabrics. In 1999 I finally decided to move out of the city to look for a simpler and slower pace of life in the country.  It was important to me to find something just as beautiful as that Provençal landscape. It was then that I came across an abandoned farm, overflowing with lavender, which I reconfigured and decorated with Provençal fabrics and furniture. That is where I initially started to grow lavender and today we have over 15 hectares of lavender.

lavender fields - la piantata

As you yourself have said, for 26 years you held a high-ranking position in Cacharel and just when you got the chance for an even greater success in fashion industry, you decided to resign and start all over again. Was that a brave or a crazy decision at the time?

What can I say... I followed my passion and my heart.

The great thing is that my entire family shares in this choice that I'd made and in this passion. My wife is in charge of selling natural lavender-based cosmetics that we produce ourselves and we also have a small shop in Toscana, called Essenze d'Etruria.

Essenze d'Etruria


My daughters Cinzia and Elisa take care of the bookings, web page, social networks and press relations. My sons-in-law Graziano and Nabeel handle the maintenance and event planning.

la piantata family
la piantata family

Do you stay at the Treehouse often?

Not really because we're always booked solid. But when we close down in February, after San Vantino, we take up residence on the tree for two weeks.

renzo-stucchi-family


The media often refer to La Piantata as “once-in-a-lifetime escape for visitors“. Do guests really stay here only once or do they come back?

 They do come back, of course, every year, to celebrate an anniversary, a birthday or simply for a romantic break.

They just want some peace and quiet, some romance or they wish to surprise their significant other with an exceptional experience. What usually happens is that they find much more than they expected so they leave with a great feeling of contentment.

treehouse-the couple

 What is the best time to book one of the tree houses?

"The best" time coincides with the months when lavender is in full bloom, i. e. with June and July (roughly between 20th June and 15th July), but each season has its own charm.

lavander filed toscana.jpg

In winter trees are bare and air is a little bubbly, but the snow-covered landscape is very impressive.

winter-treehousejpg

In spring nature awakens - roses and all kinds of flowers blossom; in the fall leaves display gorgeous colors.

spring treehouse la piantata

But of course, it is in summer that our signature plant lavender blooms, the fields are suffused with purple and its scent is simply everywhere.

What can you experience in a beautifully designed treehouse?

The time spent with your loved one, enjoying a sunset. It's an ideal place to savor the moment and make time stop.

sunset-treehouse

The skies there are starry; you are lifted eight meters up in the air, away from the humdrum of everyday chores... There is this unique feeling of spending your holidays in the wilderness, but without forsaking any of the amenities.


 Daughters of Mr. Renzo Stucchi have sent in a stack of photos of this place, which has only made me love La Piantata more. Has the time come for me to make reservations for the following year when my tenth anniversary comes a-knocking?