Vjerujem u ponovljene destinacije. Vjerujem u gradove u koje se vraćam iznova i nastavljam gdje sam stala. Volim osjećaj kao kad dolazim kući, nakon dugo godina i volim taj prvi odlazak na kavu u baš taj svoj kafić s kojim počnem obilazak tog svog ponovljenog grada. Iako, kad bolje razmislim...obilazak se čini kao prejaka riječ za takav prisan odnos.
Šetnja. Da... ono besciljno lunjanje s možda ipak jednim ciljem. Dozvati taj osjećaj sreće, sretnosti, radosti, poletnosti, lepršavosti dok se ponavljamo taj grad i ja.
“Sjetiti se iz kojeg je smjera puhao vjetar, tekstura, boja i mirisa, nesto je sto sigurno nosim sa svojih ponovljenih destinacija”
Volim to što sve znam o tom gradu i to što ću saznati. Iznenadim se uvijek kada nestane taj moj neki skriveni kutak otprije ili nastane neki novi. Radujem se na neki čudan način i tome što sam i starija svaki put pa drugačije doživljavam sebe u tom gradu.
Veseli me pomalo i gledati te beskrajne redove u lokalitete koje sam već vidjela i doživjela i kojima ću se nekad kasnije vratiti. Nema čekanja. Jednom smo i mi čekali u tom redu, ali sada to vrijeme poklanjamo nekom drugom događaju toga dana. Ili bolje reći osjećaju tog dana.
Sviđa mi se potratiti cijeli dan na ljenčarenje na nekoj terasi, plaži, nekom zidiću ili u šetnji dijelom tog nekog grada koji ne vrišti iz vodiča. Nema agende, nema must visit liste, samo stvaranje sjećanja koje uvijek mogu prizvati. Sjetiti se iz kojeg je smjera puhao vjetar, tekstura, boja i mirisa, nešto je što sigurno nosim sa svojih ponovljenih destinacija. Nosim i puno više, ali rado ostavljam te neke detalje da me vesele.
Dugo ja njegujem taj termin, čekam vrijeme za njega, ljude i uopće publiku. I zamislite, došlo je to pravo vrijeme jer smo svi u fazi žudnje za tim ponovljenim destinacijama. Svi spremno pokazujemo slike tih svojih mjesta gdje smo osjećali sretnost. Svi im se želimo vratiti, oživjeti sjećanja, dati im značaj. Da mi se opet vratiti... nebrojeno puta sam pročitala ovih zadnjih karantenskih dana.
“... jer ih opet zelimo dozivjeti, osjecati tu sigurnost bas tamo negdje gdje smo bili...”
Ljudi... ljudi su isto tu. Više nego ikad. Čitaju. Imaju vremena. Za odlazak u online svijet, skoro da i maskaru stavimo, koliko je postao važan dio našeg društvenog života.
Da, ljudi... spremni su i žude za izlazom iz situacije, za sadržajem koji će dati nadu, koji će zagolicati tu želju da se ponovi ono što su ili smo imali, ali drugačije, smislenije, puno... baš to, da se ponovi.
Novo i uzbudljivo, neočekivano, nekontrolirano možda nam ovih dana nije na listi prioriteta pa se potajno veselim da će priča s ponovljenim destinacijama imati smisla...
... jer ih opet želimo doživjeti, osjećati tu sigurnost baš tamo negdje gdje smo bili, jer će nas vratiti u ta vremena koja smo voljeli, a dati nam priliku za nešto novo.
Vratit će nam osmijeh na lice, uvjeriti nas da je sve u redu i da su tu. I čekaju baš nas.
Okupila sam inspirativne žene koje, kao i ja, vjeruju da ima nešto u tim ponovljenim destinacijama. Veselim da krenete s nama u nešto poznato, nešto što daje sigurnost, toplinu i sjetu. Nešto što je više od uspomene.
Pođite s nama. Znamo kamo idemo!
Prva priča - u Japanu s Editom s bloga Kuživancija
Druga priča - Moskva - volim(o) te!
Treća priča - Roadtrip po Zapadnoj obali
Četvrta priča - Zaljubljena u Portugal - Nevena s bloga Hleb i Lale
