Dialogues

U planine zajedno s Nevenom s bloga Hleb i Lale

Tara je verujem svakom posebna iz drugih razloga. Meni jer je pitoma, mekana... njen veliki deo je potpuno nedirnut
— Nevena / Hleb i Lale

Iako nikad nismo nikad zajedno otputovale, sva naša onlajn putovanja gledam kao neku uvertiru u neki naš susret u gradu koji ćemo obje s našim obiteljima voljeti. Ne bih se bunila ni da se nađemo na planini, svatko sa svojom košarom sreće i najdražim objektivom, a i dječicom koja oko nas skakuću i gladna su već na prvom koraku jer… znaju da imamo nešto ukusno. Nevena zasigurno, a ja ću se potruditi oko kavice i finog planinskog čaja, po izboru te naše sretne družine.

Ova priča je čekala neko vrijeme, preslatki Oleg sa slike je već narasao, Tara je promijenila skoro 4 godišnja doba dok je izašla na Project: We Travelu, ali niti u jednom trenutku nisam dvojila da baš ovaj dijalog mora biti baš ovdje. A o Tari… najradije slušam od drage Nevene s bloga Hleb i Lale.


P:WT: Vidjela sam da ste nedavno otputovali na Taru (prije godinu dana :), op.a.), gdje je Tara smještena i ima li neki put kojim je najbolje doći do nje?

Nevena: Tara se nalazi u zapadnom delu Srbije, na granici sa Bosnom i Hercegovinom. Do nje se jednostavno stiže kombinovanjem autoputeva A1 i A2 i lokalnih puteva. Postoji nekoliko opcija, ali meni se najviše dopada ona gde se prolazi pored Čačka, kroz predivnu Ovčarsko-kablarsku klisuru, pored Užica pa preko sela Kadinjača gde se nalazi poseban spomenik palim borcima u Drugom svetskom ratu.

P:WT: Tara je Nacionalni park Srbije, dakle, nije nepoznato mjesto… zašto voliš odlaziti onamo?

Nevena: Tara je verujem svakom posebna iz drugih razloga. Meni jer je pitoma, mekana, prepuna četinara i njen veliki deo je potpuno nedirnut (na žalost, kako stvari stoje, to je počelo da se menja i sve više i više se gradi). Ima neki vajb kao da je vreme tamo stalo negde u sedamdesetima jer na celoj planini ima samo 2 hotela, oba kao građevine jako zanimljiva, pogotovo hotel Omorika. Oba hotela su u vlasništvu vojske i u poprilično su u lošem stanju. Strašno me nervira to odsustvo svesti kakvi su dragulji, koliko su dobro osmišljeni i na kakvim se mestima nalaze i prepuštaju se propadanju. Verovatno čekaju vreme da se prodaju, da ih kupi neko imućan, malkice ih „dotera“ i pretvori u hotele sa 5 zvezdica koji će biti dostupni samo nekolicini... Jako bih volela da nisam u pravu. Jako!

Mi smo nedavno otkrili predivan kameni hotel/sanatorijum iz perioda nakon prvog svetskog rata koji je potpuno napušten u srcu Tare sa pogledom na šumu i brdašca… Neverovatan potencijal!

Sa planine se uvek vratim sa osecajem bogatstva.
— Nevena / Hleb i Lale

P:WT: Za one koji nisu upoznati s ponudom ovog mjesta, imaš li neki savjet kako najbolje isplanirati dan na Tari ?

Nevena: Kao što rekoh, hoteli nisu neki izbor ali zaista ima pregršt jako zanimljivog privatnog smeštaja. Ponuda klope je možda old school ali baš to volim tamo. Domaća pita sa domaćim korama, uštipci, kajmak… Omiljena mi je bašta restorana Javor, mnogo volim taj šumski, sunčani momenat sa menijem kao iz osamdesetih ali sa jako kvalitetnim jelima. Tarska šubara i čorba od pastrmke su must try!

Cvetne livade na Tari su kao iz filma i preporučujem da u restoranu Jeremičak poručite uštipke, kajmak, ajvar i domaću pitu sa krompirom i zaputite se na piknik. Mislim da se tako najbolje može doživeti svi mirisi i ukusi Tare.

Tara je uvek privlačna. Zbog četinarskih šuma i malog broja turistra lepa je i zimi, pogotovo kada padne sneg ali cvetne livade su ipak najlepše s proleća i u leto.

Tara zaista ima puno staza i vidikovaca na koje bez problema mogu i najmladji da se zapute...
— Nevena / Hleb i Lale

P:WT: Zadnji ste put otišli onamo sa svojim malenim. Kako se Oleg snalazio na planini?

Nevena: Oleg je pravi Laloš, dete iz ravnice pa mu nisu mila pentranja kao Miljanu i meni. Šalim se, još je mali pa nas to najviše ograničava ali Tara zaista ima puno staza i vidikovaca na koje bez problema mogu i najmlađi da se zapute. Oleg posebno voli trim stazu kod hotela Omorika a i ja isto jer je cela u paprati i borovima. Te lepote mi nikad nije dosta.

Na Tari ima veliki broj fenomenalnih vidikovaca, planinarskih staza, predivno jezero Zaovine i zaista svako može pronaći avanturu na njoj. Sada kada imamo malo dete dovoljna mi je šetnja šumom ali jedva čekam da otkrivamo sve te vidikovce i planinarske staze sa Olegom.

P:WT: Što tebi donosi boravak na planini?

Nevena: Pre Vojvodine sam živela u Slavoniji a to su dve skoro identične regije 😊 Bez obzira na to, sama ravnica u meni budi depresiju s vremena na vreme. Jeste da ima neke posebne slobode u tim nepreglednim poljima, ali baš mi fali planina u životu i kada god mogu, odem makar na Frušku Goru u šumu. Ili na neki produženi vikend gde mogu da se nadišem tog čistog, šumskog vazduha. To stapanje sa prirodom, kada si okružen zemljom i drvećem me ispunjava mirom i osećajem da će sve biti u redu. Uvek me podseti koliki sam sretnik što imam sve to oko sebe, što imam mogućnost da čujem ptice i mirišem borove u vazduhu… Sa planine se uvek vratim sa osećajem bogatstva.

P:WT: I sama često, kad odlazim s djecom na planinu, osjećam neku ispunjenost i srecu. Shvatila sam da mi odlazak znači mnogo i da me smiruje, prizemlje. I brine me, kao i tebe, zašto ljudi ne brinu koliko bi trebali. Vidjela sam da si i ti pisala o tome... Kako se izdići iz toga?

Nevena: Kada je Tara u pitanju, a verujem i druge planine, najteže mi je da prihvatim da ljudi koji tamo žive ne mogu da osveste koliko je važno da sačuvaju tu nedirnutost. Znam da postoje ljudi koje rade na tome i bore se ali kao da se potencijal svake planine gleda samo kroz profit. Održivi turizam je jedino što može spasiti našu prirodu. Ulaganje u očuvanje kulturne i prirodne baštine i smanjenje broja turista bi možda uticalo na više cene smeštaja i ponude ali vreme je da i mi svi svesno doprinesemo očuvanju onogo šta volimo a ne samo da kalkulišemo kako ćemo sa što manje novca iskoristiti što više (neobnovljivih) resursa.




Kopenhagen i njegova magija

Kad kao usput priupitam ljude oko sebe kamo biste se vratili ili gdje biste voljeli živjeti, nerijetko izroni upravo taj grad. Kopenhagen, da budem točnija. Svi mu se žele vratiti, svi ga hvale. Tamo je život, kažu, tamo je sve po mjeri čovjeka. Taj grad, taj sklad, ti ljudi…

Kopenhagen

Ukusna hrana, fantastična kava i još svi ti interijeri.

Kopenhagen je grad u kojem se udomaćio i, svima već znani, danski termin hygge i kojeg jedino možete shvatiti ako odete u Dansku jer, pogađate, riječ je tamo rođena. I živi. A, nemojmo se zavaravati, i mi bismo rado živjeli tamo gdje živi hygge.

Hygge je danska riječ koja se veže uz osjećaj i trenutak, bilo da smo sami ili s prijateljima, kod kuće ili vani. Hygge nas podsjeća da uživamo u onome što se zbiva sada, traži našu prisutnost u sadašnjem trenutku i na neki način nam pokazuje da usporiti znači upijati sve oko sebe kako bismo bili zadovoljniji, sretniji i prisutniji. Hygge se ne može objasniti u dvije rečenice, kao što sam ja pokušala, po hygge se odlazi u Dansku, točnije u Kopenhagen.

U dijalogu s dragom Ninom Simonović otkrivam zašto je Kopenhagen sreća, što joj znači ovaj grad i postoji li stvarno hygge.

Otmen, ali na nenametljiv nacin. Sa njim i u njemu moze sve, samo lagano. Smiren je i ekspresivan u isto vreme.
— Nina Simonovic
Nina Simonovic

PWT: Nakon našeg dijaloga o Moskvi, sjećam se da si mi napisala da ti je on najomiljeniji grad ikada i da se slobodno javim kada će doći red na ovaj grad. Došao je i taj trenutak i ja se radujem da baš ti o njemu pričaš, jer, ako se ne varam, brojiš čak tri posjeta onamo u jednom kratkom periodu. Uvedi nas malo u tu svoju skandinavsku priču…

Nina Simonović: Nakon 6 meseci provedenih u Aziji i svom njenom pozitivnom haosu, osećala sam da mi za promenu treba potpuno suprotna energija - nešto uređeno, skladno, ušukano, lagano. Tada sam prvi put počela da razmatram obilazak Skandinavije i izbor je pao na Kopenhagen.

Prva poseta se desila u junu prošle godine i već prvog dana mi je Kopenhagen, šarmer kakav jeste, navukao ružičaste naočare i načisto me omamio. Odmah sam znala da ćemo se mi još viđati. Posetila sam ga opet na jesen u oktobru, pa onda i zimi u decembru pred Božić. Sveukupno sam provela mesec dana tamo a ako mene pitaš, ni to (mi) nije dovoljno!

PWT: Što ti je svaki posjet otkrio?

Nina Simonović: Tokom prve posete sam se trudila da ga što više upijam. Ostavio me u nekom zanosu i čežnji da mu se što pre vratim. Druga poseta je imala osećaj „utvrđivanja i produbljivanja znanja“ – vraćanje na omiljena mesta, otkrivanje novih, druženje sa lokalcima – postavljanje stvari na svoje mesto. Tokom treće posete sam shvatila da sam konačno, posle višegodišnje potrage po svetu, pronašla grad koji mi potpuno „leži“ i pruža utisak doma.

Volim da osetim svaki grad iz svih uglova kako bih dobila sveobuhvatnu sliku o njemu
— Nina Simonovic
Kopenhagen / interijer

 PWT: Fantastično je da si u istoj godini posjetila grad u tri različita godišnja doba. Što će nas dočekati u svakom od njih?

 Nina Simonović: Leti Kopenhagen doživljava renesansu posle sive zime i prosto cveta. Parkovi oko jezera puni su ljudi koji u sred radnog rada imaju improvizovani piknik, ulice vrve od biciklista više nego inače, luka služi kao gradska plaža (a nije da nemaju i pravu plažu u Amageru), sunce neverovatno imponuje svim onim jarkim fasadama. Jednostavno pulsira život sa svih strana. Shvatite da je za sreću dosta jedno ćebe za sedenje u parku, neko fino pecivo i flaša belog vina da je podelite s ljudima.

Zimi su nedostatak sunca i prekratki dani evidentni, vetar može biti nemilosrdan, ali sve to još više povećava onaj hygge osećaj kada se sklonite negde unutra i ušuškate oko stola uz sveću i gløgg (danska verzija kuvanog vina).

Božićna atmosfera vrvi sa svakog ćoška. Ipak, ni zimi ljudi ne odustaju od pedalanja – baš naprotiv, čak i po takvom vremenu prelaze desetina kilometara dnevno na biciklu, pa na njima voze i decu u školu.

Čini mi se da njegov pravi karakter dolazi do izražaja tek na jesen – malo je svojeglav, počastiće vas i kišom i suncem više puta u toku dana, kako mu ćefne.

Oblaci i kiša mu daju nove slojeve ali nikako ne umanjuju njegovu lepotu, pa ume da bude baš onako šmeker kad pokisne. Dobija neku malo ozbiljniju notu kako više zalazi u jesen, kao da sazreva u jakog muškarca.

I da, u Danskoj sam shvatila da je istina ono što kažu - ne postoji loše vreme, samo neadekvatna odeća :)

PWT: Kako si razgledavala Kopenhagen, pješke ili biciklom? Kroz umjetnost ili kafiće? Kroz dizajnerske dućane ili šetnje uz obalu?

Nina Simonović: Ja sam u većini slučajeva birala da ga obilazim pešaka, osim kada su u pitanju bili izleti po ostrvu van grada. Ceo grad je veoma pedestrian-friendly, a uređenje saobraćaja za bicikle je prosto van ovog sveta. Treća opcija, podjednako popularna i po suncu i po kiši je rentanje električnih trotineta preko mobilne aplikacije.

Kopenhagen

Volim da osetim svaki grad iz svih uglova kako bih dobila sveobuhvatnu sliku o njemu. Tako sam se potrudila da Kopenhagen vidim i kroz muzeje, galerije, shopove lokalnih umetnika, showroomove nameštaja danskih dizajnera, ali i kafiće, hranu (hello, Danish pastry & smørrebrød!), svirke lokalnih muzičara, lenja popodneva uz obalu sa kafom i pecivom ispod ruke. Grad je toliko raznovrstan i višeslojan da lako možete naći balans svih ovih stvari.

 Tip: ako ste u gradu na samo par dana, najisplatljivije je nabaviti „Copenhagen Card“ koji uključuje besplatan gradski prevoz (čak i voz izvan grada) kao i besplatan ulaz u brojne muzeje i atrakcije kako u gradu tako i van njega.

PWT: Koje situacije su te uvjerile da je to grad u kojem bi mogla živjeti?

Nina Simonović: Kopenhagen je ležeran. Otmen, ali na nenametljiv način. Sa njim i u njemu može sve, samo lagano. Smiren je i ekspresivan u isto vreme. Šmeker kad pokisne. Zavodnik kad sija sunce. A kad je sam grad takav, onda su i ljudi u njemu smireni i srećni. Osetila sam jako podudaranje sa tom energijom i rado joj se prepustila. Dodatni poeni mu idu za ekološku osvešćenost i brigu o održivosti.

Kopenhagen

Verujem da nam svaki grad naiđe u životu baš kada treba i bude učitelj za neke stvari. Samo moramo biti dovoljno u kontaktu sami sa sobom da prepoznamo te lekcije koje nam nudi.

Hygge im je u mentalitetu, obrazovanju, svakodnevici. Tako je lagan i nenametljiv a opet jako prisutan.
— Nina Simonovic

PWT: Zašto većina ljudi kad vrati iz Kopenhagena ima istu reakciju: skupo je, ali kad ću mu se opet vratiti i zašto ne odmah?

Nina Simonović: To je ta njegova magija! Prvo vas šokira cenama, onda vas odobrovolji arhitekturom, muzejima i hranom, i na kraju potpuno kupi ležernošću i svojom energijom.

Činjenica je da Danska ima jako visok standard života, a u Kopenhagenu je dodatno sve skuplje nego u ostalim gradovima. Mislim da ljude najviše šokira cena hrane (čak je i street food dosta skup) pa onda svega ostalog. To je zbog toga što su svi ugostiteljski radnici dobro plaćeni, ne rade za minimalac kao kod nas i napojnice su već uključene u cenu hrane.

Kada prođe taj inicijalni šok, vratite se s puta i setite se grada, verujte da postaje skroz nebitno da li ste jedno pecivo platiti €6 ili sendvič €15, jer su uspomene jače od valute.

PWT: Po čemu znaš da je riječ hygge baš iz danskog rječnika?

Nina Simonović: Svako od nas može stvoriti svoj hygge momenat u domu ili sa prijateljima, ali ipak verujem da ne možete iskusiti onaj pravi hygge nigde osim u Danskoj. On im je u mentalitetu, obrazovanju, svakodnevici. Tako je lagan i nenametljiv a opet jako prisutan. To su sveće upaljene u svakom dobu dana i svim godišnjim dobima na stolovima restorana i kafea i na prozorima kuća, to su grupice prijatelja koji svesno biraju vreme jedni za druge i rado ga provode zajedno, to je uživanje u pecivu i kafi za doručak, to su letnja popodneva provedena sa porodicom u vikendicama van grada, ili vikendi u prirodi pa čak i kada pada kiša. Jednostavno, to je njihova lakoća postojanja i radost življenja, tako ja osećam hygge.

Hygge

PWT: Znam da ćeš se sigurno uskoro vratiti, samo da nam nebo otvore, no, ono što me posebno zanima jest u kojem se godišnjem dobu vraćaš onamo?

Nina Simonović: Plan je bio da celo ovo leto, otprilike 2-3 meseca, provedem u Kopenhagenu i još ponekim okolnim gradovima. Danska se odmah na proleće potpuno zatvorila za sve nerezidente tako da je moj plan i dalje na holdu. Posle svega ovoga imam jaku želju da se vratim nazad u gradove koji me čine srećnom, a Kopenhagen je i dalje na visokom prvom mestu na toj listi. Najradije bih mu se vratila na leto jer je grad tada najživlji i pun neverovatne energije. A i tada nije (toliko) hladno :)

Summer - Copenhagen

PWT: Kamo ćeš odmah čim dođeš do grada iz zračne luke?  

Nina Simonović: La Fontaine, uvek! Već je postala mini-tradicija da svaku nedelju veče kada sam u Kopenhagenu provodim u ovom jazz baru.  

La Fontaine

Takođe, neizostavne pekare jer moje srce pripada ugljenim hidratima :) Brød ako sam u Vesterbro kvartu, Meyers Bageri ako sam u centru ili Nørrebrou. Ma, ne možete pogrešiti u koju god pekaru da uđete!

PWT: Ja bih svakako provjerila i te njihove kafiće pa mi reci kamo ćeš me odvesti na kavu kad te jednom postaneš lokalac, a ja konačno dođem u Kopenhagen?

Nina Simonović: Wecycle ako želiš da se makneš od centra i turista, i praviš da si lokalac. Paludan Bogcafé u starom delu grada mi je najdraži za brunch i posmatranje ljudi u prolazu. Možemo tamo!

Coffee - Copenhagen

PWT: Sjećam se da si spominjala muzeje u svojim storiesima i da su fotografije s tih mjesta bile nevjerojatne. Sigurna sam da ih ima mnogo, ali probaj nam dati neki okvir da ne lutamo.

Nina Simonović: Glyptoteket i Louisiana, dva najmagičnija muzeja koja sam ikada posetila.

Glyptoteket je dragulj u srcu grada i već sam nekoliko puta bila u njemu. Kolekcije, svetlost, pogled sa terase na krovu... a tek palme u dvorištu, ljudi moji! Palme su stare više od 140 godina i presađene su iz porodičnog dvorišta Carla Jacobsena, osnivača Carlsberg pivare.

Tip: ulaz u Glyptoteket je slobodan svakog utorka, a ulaz u baštu muzeja je uvek otvoren i besplatan za sve posetioce.

Glyptoteket
Glyptoteket

Louisiana Museum of Modern Art je savršen izlet van grada, pogotovo leti, na samo pola sate vožnje vozom od Kopenhagena. Arhitektura samog muzeja komplementira sve postavke u njemu, a poseban šarm je njegova lokacija i ogromno dvorište sa izlaskom na more, u kome možete uživati u kafi sa pogledom na pučinu. Kada ste već tamo, iskoristite priliku da obiđete i gradić na obali Humlebæk.

PWT: Bliži se kraj našem druženju u Kopenhagenu, ja uskoro letim kući (oh, da bar!), imaš li mjesto kamo bismo mogle, kao dvije rusistice kolegice održati rusku tradiciju i “присесть перед дорогой”. Uvjet je da bude neki lijep skandinavski dućan s lijepim dizajnerskim komadima?

Nina Simonović: Uh, zaista teško pitanje. Danska dizajnerska scena je ludo dobra, pogotovo ona s početka 20. veka! Ali mislim da ću uvek prvo izabrati Børge Mogensen-a, njegov nameštaj (a pogotovo komad Spanish chair) mi je sinonim za elegantno-jednostavni skandinavski dizajn.

Copenhagen - Hay
Chairs

Znala sam da će me Nina odvesti na neka lijepa mjesta u Kopenhagenu, pokazati mi ono što grad zaista i jest i dati mi praktične savjete. Nina ostavlja i poklon, odličnu playlistu za svačiji Kopenhagen - klik na Spotify. I, nadam se da čita ovo, jer, voljela bih da me Nina barem nekoliko puta godišnje odvede u svijet. Jer je gledati svijet kroz njezine naočare … baš divno.



 

"Zadnji voz" za Stockholm

Ima nešto u tom Stockholmu što magično privlači. U tim ulicama, lampama u prozorima i u tom odsjaju grada na vodi, jer voda je svuda oko vas. I, iako, ima to doba godine kad Šveđani vape za suncem ili je pak nevjerojatno hladno, jednostavno, kad jednom odeš, i kad god odeš, poželiš se vratiti, a da nisi ni otišao iz tog grada. Ima smisla, vjerujte mi!

Stockholm-Marija-Gasparovic_Project-we-travel

Kada je jedna od mojih najdražih fotografkinja Marija Gašparović, otišla u Stockholm, i kada sam vidjela prvu joj objavljenu sliku, tu atmosferu, te boje i energiju grada koji je ulovila na njima, znala sam da bih jako voljela s Marijom složiti dijalog o Stockholmu.

Stockholm nije snob, a mogao bi biti. Stockholm je gospodin grad
— Marija

P:WT: Krenuli smo u listopad i nakon što su se crne brojke po medijima počele nizati, svi smo se nekako zatvorili i odlučili čekati bolja vremena za putovanje. Međutim, tvoj Instagram je pokazao da si odletjela, ni manje ni više nego u Švedsku. Kako se to zbilo?
Marija Gašparović:
Dogodilo se to da sam odlučila unatoč svim realnim preprekama posjetiti prijatelja koji živi u Stockholmu još svega par mjeseci. Kako se nisam odazvala na mnoge njegove pozive ranije, a dogovor je bio da ću ga svakako posjetiti prije nego odseli, trenutne okolnosti su bile nebitne u finalnoj odluci. Velika želja mi je bila posjetiti Stockholm, a osobito uz nekoga tko ga već poznaje, da doživim grad po nekom drugom receptu osim po must see listama. Također, bio je to “zadnji voz” u smislu vremenskih uvjeta, i ulovila sam predivan tjedan koji je isprva bio sunčan i pet-slojeva-odjeće hladan zbog vjetra, a zatim nešto tmurniji, ali za raskopčan kaput ;)

Stockholm-Marija-Gasparovic_Project-we-travel

P:WT: Kako izgleda putovanje u doba korone?
Marija Gašparović:
Logistički vrlo lagodno, a u smislu osobnog prostora na letu, sasvim suprotno. Letovi su puni pa je nemoguće napraviti raspored sjedenja kako bi se poštivala distanca. To se odnosi na letove između Amsterdama i Stockholma, dok su letovi između Zagreba - Amsterdama ipak malo prazniji i samim time nešto sigurniji. No, maske su obavezne i to se pravilo uglavnom poštuje.
Dolazak mi je bio dosta kasno, a neke su linije od aerodroma prema gradu ukinute zbog korone, pa je to bio najkompliciraniji dio puta, stići od aviona do finalnog odredišta.

P:WT: O Švedskoj smo uistinu mnogo čitali zadnjih 6 mjeseci i o njihovom opuštenom stavu. Kako to zaista izgleda u stvarnosti?
Marija Gašparović: Ljudi su ondje opušteni generalno, i tu bih nonšalanciju pripisala njihovoj standardnoj staloženosti. No, iako mi je to do sada bilo manje poznato, Švedska se ne ponaša kao da se ništa ne događa. Naprotiv, njihovi klubovi ne rade čitavo ovo vrijeme. Razmaci se poštuju i u kafićima i restoranima, distanca se potiče u svakom smislu, i ljudi u javnom prijevozu uvijek biraju sjesti na udaljenije mjesto ako je moguće.

Johan&Nyström

S obzirom na količinu linija, a i vrsta javnog prijevoza, čak ni u rush houru putovanje nije bilo neugodno. Maske se ne nose, no u javnom prijevozu ih se može vidjeti. Dezinficijensi su prisutni, a prikladno imaju i svoj brendirani, stockholmski.

P:WT: Koliko je priča "opuštene Švedske" u odnosu na koronavirus utjecala na tebe i tvoje putovanje, a najzad i na boravak tamo?
Marija Gašparović: S obzirom na to da je na dan mog odlaska Hrvatska prešla jubilarnih 1000 zaraženih u 24 sata, osjećala sam kao da idem na sigurnije mjesto. Neću lagati, vrlo sam brzo zaboravila što se događa, i njihovo novo normalno je bilo doista normalno, nešto na što bismo se svi lako naviknuli. Sigurno bih drugačije doživjela grad i kulturu da su mjere bile strožije. Neka mjesta nisam mogla posjetiti jer su bila zatvorena, ali u svakom slučaju smatram da je nužno otići još jednom u proljeće ili ljeto, pa se nadam novom još normalnijem.

Stockholm-Marija-Gasparovic_Project-we-travel
U samoj staroj jezgri, stambene zgrade kao da su dio scenografije...
— Marija

P:WT: Kakav Stockholm pamtiš kad ga se sad sjetiš?
Marija Gašparović:
Racionalan, uglađen, opušten, slobodan. Stockholm nije snob, a mogao bi biti. Stockholm je gospodin grad. Ljudi u njemu gledaju svoja posla, ali su topli i pristojni ako im pristupiš. Nisu frustrirani, iako kažu da to nije slučaj nakon šest mjeseci zime, stoga mislim da sam imala sreće što sam došla u trenutku kada su još puni solarne energije.

GamlaStan.jpg

Sasvim mi je jasno i zašto, jer mi se grad u pamćenje najviše urezao tih par sunčanih dana na koje sam naletila. Boje Stockholma su tople, ali najljepše kad su osunčane. Ipak, i tmurniji dani su mi imali negu drugu čar.

Stockholm-Marija-Gasparovic_Project-we-travel

P:WT: A arhitektura?

Marija Gašparović: Arhitektonski me oduševio više puta na više načina. Na trenutke sam osjetila neki sovjetski šmek, na drugoj lokaciji me podsjetio na New York (u kojem nisam bila, ali sam kasnije pročitala da su točno ti neboderi koji su me podsjetili - projektirani po uzoru na Manhattan). U samoj staroj jezgri, stambene zgrade kao da su dio scenografije. Uz vodu pak prekrasne kuće. Södermalm, nekad davno kvart radničke klase, a danas prestižni, vidno napravljen po mjeri čovjeka, meni osobno najdraži.

Stockholm-Marija-Gasparovic_Project-we-travel

P:WT: Ima li još koji zgodan kvart za staviti na “must visit” listu?

Marija Gašparović: Posebno su me oduševili već spomenuti kvart Södermalm i Sofo. Ne mogu uprijeti prstom zašto, jednostavno su feel-good. Arhitektura po mom fahu, second-hand trgovine, antikvarijati, concept storeovi, knjižare, specijalizirane trgovine, od slatkiša do biciklizma. Lijepo je vidjeti da shopping kultura nije rezervirana samo za velike centre. Posebno me iznenadilo i oduševilo groblje u parku, usred grada. Lijepo i dostojanstveno, a lišeno stigme tajnovitog i strašnog groblja.

Katarinakyrkogård-2.jpg
Katarinakyrkogård.jpg
Katarinakyrkogård-3.jpg

P:WT: Gdje ćemo te naći i kad sljedeći put odeš u Stockholm?
Marija Gašparović: To je definitivno Rosendals Trädgård. Ovo mjesto ujedinjuje sve što bih rekla o Šveđanima, a to je da poštuju prirodu, poštuju druge, znaju stati i opustiti se.

RosendalsTradgard-2(1).jpg

To su Rosendals vrtovi gdje uzgajaju voće, povrće, cvijeće, bilje, a nude i mjesto u staklenicima za popiti kavu i uživati u manjem obroku koji se, koliko je moguće sastoji od onoga što su uzgojili, te mali shop gdje možeš kupiti nešto uzgojeno ili proizvedeno na farmi. Organska, biodinamička, handmade oaza unutar velikog parka Djurgården. Svakako bih preporučila. Nemam čak ni puno fotografija od tamo, uživala sam svake sekunde.

RosendalsTradgard-1.jpg
RosendalsTradgard-3.jpg

P:WT: Posjetila si Bergianska trädgården, mjesto koje nisam u svoja dva posjeta uspjela pogledati. Što mogu očekivati tamo?
Marija Gašparović: Za doživjeti botanički vrt sam kalendarski ipak malo zakasnila. Zimski san je već lagano započeo. Najljepši staklenik je bio zatvoren, a ni vanjski vrtovi nisu u punom sjaju do proljeća. Ipak, glavni staklenik Edvard Andersons je ispunio očekivanja. U njemu se može napraviti malo putovanje oko svijeta hodajući iz jedne vegetacijske cjeline u drugu. Od Australije, preko džungle, do Kalifornije, raznolikost je predivna. Nisam se mogla nauživati nijansi zelene.

Sve bih ponovila u kasno proljece ili ljeti. Bas sve.
— Marija
Bergianskaträdgården-7.jpg
Bergianskaträdgården-11.jpg
Bergianskaträdgården-10.jpg


Osim toga, i ondje je predivan mali cafe/restoran za napraviti pauzu. Opet, proljeće i ljeto zovu i u ovom slučaju.

*(trenutno su zbog epidemioloških mjera otvoreni samo vanjski vrtovi)

Bergianskaträdgården-1.jpg

P:WT: Po što bi se sutra vratila u Stockholm?
Marija Gašparović: Sve bih ponovila u kasno proljeće ili ljeti. Baš sve. Otišla bih i na vožnju brodom po arhipelagu, možda bih se okušala u vožnji biciklom, posjetila bih Kraljevsku palaču, kao i Drottningholm palaču. Prošetala bih po Djugardenu, voljela bih napraviti piknik ili naći mjesto za kupanje. Otišla bih i ne samo na godišnji, rado bih provela ondje koji tjedan i radila po coffee shopovima, jer nije rijetkost vidjeti ljude potpuno zadubljene u posao uz šalicu kave.


Mjesto za kavu

Johan & Nyström, po mom guštu. Bez stolova i stolica, sjedenje u prozoru ili po stepenicama. Work-friendly (ne nužno i kičma-friendly). Fabrique Gamla Stan mi se urezao jer je to bio moj prvi fika susret.

GamlaStan-Fabrique-1.jpg

Bicikl, javni prijevoz ili šetnja po gradu

Uz udobniju obuću gotovo da ne bih ulazila u javni prijevoz unutar centra, a iako nisam probala, mislim da je bicikl idealno rješenje

DSCF7327.jpg

Fika kroz dan ili pivo navečer

Apsolutno fika kroz dan. Po to bih se vraćala uvijek i stalno. Mislim da je nama ljudima s juga Europe toliko fika vrlo bliska i da nema onoga tko ne bi ispoštovao tradiciju.

Fotografiska-5.jpg

Muzej
Fotografiska, predivan muzej s raznolikim izložbama, mislim da bi svatko našao nešto za sebe. Uz to, ima restoran s pogledom na staru jezgru. To mjesto sam izabrala za svoj zadnji obrok na putovanju i tamo sam shvatila koliko će mi taj grad uvijek nedostajati.

Fotografiska-1.jpg

Odjeća za grad

Funkcionalno. Slojevi, što god otporno na vjetar, udobna obuća.

Kungsgatan-3.jpg

Objektiv

To je bila najteža borba pri pakiranju. Ako mora biti samo jedan, bio bi 35mm. Ako je full oprema - 35, 50 i 85mm.

DSCF7271.jpg

Neizmjerno sam zahvalna Mariji na gostovanju na Project:We Travel blogu i podsjetniku zašto volim ovaj grad.

Uživajte u ostatku predivnih Marijinih slika:



Editino grčko putovanje

Ne znam događa li se i vama zadnjih mjeseci da kad, konačno, ugledate avion na nebu, ne spuštate tako brzo pogled već ga ispratite do trenutka kad nestane iz vašeg vidokruga? I onda se javi onaj neobičan osjećaj baš dok spuštate glavu i uspravljate pogled prema svojoj svakodnevici. On nosi tu neku čežnju, želju, strah i nadu u vaš skori let avionom. Jer taj let može značiti da se stvari normaliziraju, a vi odlazite u avanturu.

Ovog ljeta smo na trenutak imali taj osjećaj i stoga smo mu zahvalni i više nego što smo mislili da ćemo biti, a oni brzi, spretni su uspjeli na vrijeme iskoristiti tu situaciju i odletjeli po uspomene ljeta 2020.

Kad sam vidjela da je draga Edita Šimić s bloga (K)uživancija otišla u Grčku, imala sam toliko pitanja u glavi da je jedino dolazilo u obzir… novi susret na Project: We Travel blogu. Zadnje njezino gostovanje s pričom o Japanu na blogu me dovelo do toga da smo tih dana jeli japansku hranu kod kuće, pogledali neke japanske filmove, kupili japansku igru Tokaido (preporučujem!), a i sama sam obnovila znanje o nekim japanskim konceptima koje volim i ponekad se trudim živjeti ih.

Nakon ovog gostovanja, ne znam što me čeka, ali se unaprijed radujem!


P:WT: Hvala ti što si se odazvala pozivu da gostuješ na blogu i drugi put. Ovaj put idemo južnije, po neke savršene zalaske. Bilo mi je fascinantno da ste poletjeli jako brzo nakon što nam se nebo otvorilo. Kada je odluka pala da odlazite van granica Njemačke u, usudila bih se reći, doba kada su se svi još uvijek pomalo bojali tog poteza?

Edita Šimić: Sada mi se sve zaista čini kao da je bilo prošle godine, a ne prije 3-4 mjeseca. Nikada nismo ljetovali van Hrvatske te sam cijeli svoj život provodila na našoj obali. U Splitu mi se zaista jako teško distancirati i voditi ovaj izolirani, koronaživot, tako da je odluka pala da idemo u Grčku. Bilo je vrlo spontano i jedini motiv je bio da se negdje okupamo dok još možemo. 

Antipaxos

P:WT: Kako ste se pripremili za takvo jedno putovanje i kako je zapravo izgledao jedan put u doba korone?

Edita Šimić: Kriterij je bio da imamo direktni let iz Berlina te da cijelo putovanje bude praktično. Poštivali smo sve zadane mjere, popunili potrebnu papirologiju koju je Grčka tada tražila, stavili maske i krenuli. Aerodromi su bili prazniji, ali opet ne potpuno prazni jer se taman počelo odlaziti na ljetovanja, ali svakako je bilo fascinatno koliko je sve išlo glatko. Nije bilo nepotrebnog naguravanja, svatko poštuje tvoj privatni prostor jer je naravno potrebna distanca učinila svoje. To mi se čak i svidjelo! Ljudi jesu bili malo oprezniji, u avionu se nije posluživala hrana, maske su bile obvezne tokom cijelog leta, a pri ulasku u avion se strogo pazilo da se ulazi u manjim grupama u odnosu na broj sjedala. To je recimo nešto što se uglavnom prakticira na prekooceanskim letovima, a na kraćim destinacijama ulaze svi kako god tko hoće i uvijek nastane kaos. 

Edita - Corfu


P:WT: Kako je odluka pala baš na Krf, a ne, na primjer, Mikonos, Santorini ili pak Rodos?

Edita Šimić: Moja prva susjeda u Berlinu je Grkinja i ona mi je dala par savjeta. Krf je povezan direktnim letom iz Berlina, pronašli smo hotel koji je bio dosta izoliran, let je bio relativno kratak, tako da su svi kriteriji za putovanje u doba korone bili ispunjeni. 

Sam grad Krf je toliko lijep, mogla sam samo u njemu boraviti tjedan dana
— Edita


P:WT: Ima li razlike između našeg Jadranskog i Jonskog mora na kojem je i Krf?

Edita Šimić: Jel mi vjeruješ da pitanje koje sam najčešće dobivala je - gdje je ljepše, kod nas ili u Grčkoj :-) Nema razlike! Mi smo bili smješteni pored grada Krfa koji je okrenut prema kopnu, tako da je more bilo jako toplo. Na suprotnoj strani i naravno sam jug otoka koji gleda put Afrike je more dosta hladnije.

Corfu - Greece

P:WT: Po čemu je specifičan Krf?

Edita Šimić: Krf je specifičan po zelenilu i maslinama. Možeš li zamisliti da hladovinu na otoku rade stabla maslina? Procjenjuje se da na otoku Krfu ima čak 4 milijuna stabala maslina, kako divljih, tako i obrađenih. Stabla krfskih maslina su posebna. Mnogi od njih zasađeni su prije stotinu godina, a Krf je domaćin najstarijih maslinika na svijetu. Tijekom 16. stoljeća, pod mletačkom okupacijom, otok je proizvodio maslinovo ulje za Vatikan. Stabla maslina nisu uništena u grčkim ratovima i bilo im je dopušteno da rastu vrlo visoko, čak 25 metara, pružajući hladovinu. Drevni maslinici na Krfu nadahnuli su mnoge umjetnike. U Kynopiastesu se nalazi muzej maslina, gdje posjetitelji mogu razgledati brojne zanimljive tradicionalne izložbe maslinarstva.

Masline - Krf

P:WT: Moram priznati da nisam znala priču o njihovim maslinama, zaista impresivno! Jeste li posjetili neku obiteljsku proizvodnju maslina?

Edita Šimić: Kada god nam uvjetuje destinacija, posjetimo bar jednu obiteljsku proizvodnju maslina. Na Krfu raste posebna vrsta maslina koja je izgledom puno manja, a okusom gorča te se ne može pronaći nigdje drugdje u Grčkoj, ni u svijetu. Jedan od najdražih suvenira mi je bočica lokalnog ekstra djevičanskog maslinovog ulja. 
Ovom prilikom sam se prvi put susrela s obitelji koja je toliko strastvena i uključena u kontinuirana medicinska istraživanja i ispitivanja maslinovog ulja u prevenciji kroničnih bolesti. Kao rezultat toga, obitelj Daphnis proizvodi “The Governor”, maslinovo ulje koje je zbog vrlo visokih koncentracija fenolnih spojeva, posebno hidroksitirosola, oleocanthala i oleaceina, svrstano u jedno od najzdravijih maslinovih ulja na svijetu. “The Governor” je s prvim maslinovim uljem dobio zdravstevnu potvrdu nadređene EU komisije! Koncentracija potrebnih derivata u “The Governor” maslinovom ulju je za 61% veća od europskih propisa! Na Krfu ga zapravo piju kao lijek. 


Photo by Mylitlleadventure.com

Photo by Mylitlleadventure.com

 P:WT: Pročitala sam na njihovom webu o toj predanosti, nagradama i oduševila se dizajnom. Kako volim maslinovo ulje i uopće rado saznajem o proizvodnji maslinovih ulja, lijekovitim svojstvima i dobrobiti uopće, sigurna sam da bih otišla na tu turu. Kako je izgledala vaša tura?

Edita Šimić: Kod obitelji Dalphis smo otišli nenajavljeno i spontano. Vrijeme korone nam je to dopustilo, ali svakako je najava poželjna, pogotovo ako se ide u većim grupama. Proveli su nas kroz proizvodnju ulja koja je završila degustacijom. Nakon toga smo posjetili njihov mali shop gdje možete osim ulja kupiti kozmetiku, med i tapenadu.

P:WT: A kakav je Krf?

Edita Šimić: Sam grad Krf je toliko lijep, mogla sam samo u njemu boraviti tjedan dana. Oduševila sam se! Mislila sam da ćemo samo jednu večer prošetati, na kraju smo se vraćali tri puta. Inače sam totalna štreberica kada su putovanja u pitanju i unaprijed sve pripremim, pogotovo restorane. Njih nikako ne prepuštam slučaju.

Opusteno, spontano, a meni je svaka destinacija na svoj nacin i carobna.
— Edita
Corfu
Corfu
Corfu street

Ovaj put je bilo drugačije i više se sve odvijalo spontano obzirom na situaciju, ali imali smo sreće i naišli na predivan restoran u samom centru grada i uspjeli dobiti stol. Ako možda netko bude posjećivao otok, restoran se zove The Venetian Well restaurant. Topla preporuka!

The Venetian Well - Corfu

P:WT: Večeri ili jutra na Krfu?

Edita Šimić: Jutra :-) Uvijek! 

P:WT: Zašto su ti ta krfska jutra posebna?

 Edita Šimić: Jutra su mi i inače uvijek posebnija. Osjećaj buđenja, novog dana i zvuk tišine… Volim to vrijeme koje imamo priliku posvetiti sebi, biti sami, zastati i krenuti u novi dan. Na Krfu sam posebno uživala rano otići na plažu i bila sam uvijek potpuno sama. To mi je ostalo u predivnom sjećanju.

P:WT: Kakav je bio smještaj?

Edita Šimić: Moram priznati da se dosta osjetilo da rade sa smanjenim kapacitetom, apsolutno na svim nivoima. Samo je 1/6 kapaciteta hotela bila popunjena. Neki restorani nisu uopće radili. S obzirom na sve, usudila bih se reći da hotel nije bio u punom sjaju. Iako Krf je dosta, ako se smijem izraziti “laid back” otok. Retro, usporen, vrijeme kao da je stalo, što mu svakako daje na šarmu, ali tamo 5 zvjezdica nije isto što i 5 zvjezdica na recimo Kreti ili nekom drugom grčkom otoku koji su dosta razvikaniji. 

Hotel - Krf . Edita

P:WT: Sad ide ono moje pitanje koje me uvijek zanima… ljudi, kakvi su ljudi?

Edita Šimić: Nevjerojatno ljubazni i šarmantni. Iskreno sam se iznenadila. Navikla sam na mediteranski šarm pa čak i na sve ono što šarm nije, ali Grci su klasa za sebe. U ovome nas definitivno vode! 

P:WT: Kada bi mogla sažeti svoje putovanje u tri riječi, koje bi to bile?

Edita Šimić: Opušteno, spontano, a meni je svaka destinacija na svoj način i čarobna. 

Edita Šimić Kuživancija

P:WT: Koje izlete se isplati ubaciti u ovo putovanje?

Edita Šimić: Susjeda Grkinja mi je minimalno 10 puta napomenula da moramo posjetiti Paxos i Antipaxos koji se nalaze jedno sat vremena vožnje brodom od grada Krfa. Tako da smo jedan dan napravili izlet. Taman pred svitanje krenuli smo trajektom na Paxos i tamo iznajmili manji brod. Naime u Grčkoj je dozvoljeno bez dozvole unajmiti motorni brod do 30 konja. Okružili smo oba otoka te se zadržali u bajkovitoj uvali Antipaxosa gdje je more neonsko plave boje, a plaža bijela. Čarobno! 

Antipašos

Osim toga, sjeverno-zapadni dio otoka, poznat kao “Kensington on sea” zrači kraljevskom atmosferom, kada i sam naziv govori… Predivno se provozati i ručati u jednoj od najpoznatijih uvala Agni bay gdje se nalaze tri taverne: Toula’s, Nikolas i Agni taverna. Mjesto je krcato Britancima i poznato po dobroj ribi. 

Agni bay - Greece

P:WT: Kad smo kod restorana, kakva je hrana? 

Edita Šimić: Fantastična. Ljeto mi je taman kritičan period, nakon 6-7 mjeseci u Berlinu, kada se zaželim mediteranskog štiha i hrane. Iskreno sam uživala i ne samo zato što sam se zaželila već to je hrana na kojoj sam odrasla i s njom imam posebnu vezu. Osjeti se naravno i turski utjecaj, ali sve što sam jela bilo je za prste polizati. Jeli smo uglavnom njihova tradicionalna jela. Ribu sam naprimjer jela svaki dan :-)

Food Greece

P:WT: Po što bi se odmah sutra vratila da možeš?

Edita Šimić: Grčku salatu! Toliko je jednostavna, a, opet najbolju jela u Grčkoj. Ali ok, mislim da je to pošteno :-)

Greece salad

P:WT: Kamo ćemo po zalazak sunca, ipak, na moru smo!

Edita Šimić: Svakako se ne smije propustiti zalazak sunca na jednom od poznatih mjesta za promatranje zalazaka, a na sjevernoj strani otoka ih ima nekoliko. 

Sunset in Greece

P:WT: Je li Grčka destinacija koju ćeš još istraživati?

Edita Šimić: Svakako! Uputili bismo se definitivno na Santorini, ali kako mi je moja susjeda savjetovala, u 9. ili 10. mjesecu i to bi rent-a-carom razgledavali otok. Jedno od naljepših mjesta na obali je Kalamata, a već mi je pomalo i neugodno što pored svih svojih putovanja nisam našla vremena za Atenu. 


Hvala Editi na ovom krasnom putovanju kao i na fotografijama. Veselim se upisati Krf u listu ostvarenih želja u samo nekoliko godina.

Jer ako nešto dovoljno jako želiš, cijeli svemir se uroti da ti se želja ispuni <3




Projekt: Vis i ljeto 2020. godine

Iako je Simonina priča trebala izaći na blogu negdje pred sam kraj ljeta, kao oda tom krasnom ljetu 2020. koje je baš svima ispalo iznad svih očekivanja, nekako mislim da ova priča stiže u pravo vrijeme. Podsjeća nas da je sve moguće i da ne upadnemo u tugu i očaj ovog neizvjesnog vremena. Putovati u zadnje vrijeme, osim po Hrvatskoj, nemamo kamo, ali zato možemo putovati kroz priče nekih krasnih ljudi kao i kroz njihove fotografije. Simona Marić gostuje drugi put na Project:We Travel blogu i ne mogu se odlučiti što me više vuče, njezina norveška priča ili ova o Visu.

Uživajte u Simoninoj (ali i Tomislavovoj) priči s Visa, ljetnoj, svijetloj, punoj nade usred jeseni koja je, priznajte, ako izostavimo vijesti s portala, uistinu predivna. A Vis… baš danas se čini još nevjerojatnijim nego što i jest!

Uličice Visa

P:WT: Što je utjecalo na odluku da ti i tvoj muž Tomislav odete baš na Vis?

Simona: Ljetovanje na Visu počeli smo planirati negdje krajem travnja, taman dok se situacija „lockdowna“ malo razbistrila, a svi smo, rekla bih, dobili ponovni poriv za putovanjima i počeli maštati o ljetu. Htjeli smo nekakvu opciju udaljenog otoka, lijepe plaže i prirodu općenito, ali i mogućnost gastronomskih izleta, stoga je odabir pao na Vis, na kojem nikad nismo bili. Tada smo imali dojam kako je naša ideja odlaska na Vis nešto drukčija od tuđih, što zbog opće situacije povezane s pandemijom, što zbog udaljenosti otoka (misleći da će ljudi radije birati Istru od Dalmacije ili da se neće svi htjeti skriti na istom otoku), no ispostavilo se kako naša ideja nije bila nimalo inovativna, jer ovog ljeta se činilo kao da su naprosto svi koje znamo bili baš ondje!

Vis - palme

P:WT: Kako ste isplanirali svoj dvotjedni boravak na otoku?

Simona: Za ispuniti dva tjedna na Visu nije potrebno puno planiranja, taj otok sam sugerira koji dan je lijepo gdje svratiti, koju konobu posjetiti i u koji vinariju svratiti baš na putu s plaže, tek toliko da vas jedna čaša vina opije da ne prestajete razmišljati zašto nijedan odmor ne može pružiti takav ton bezbrižne opuštenosti kao otok. Moram priznati da nismo previše planirali unaprijed, no ubrzo po dolasku smo primili puno sjajnih preporuka, kako od naših domaćina na Visu, tako i od nezaobilazne zajednice instagram prijatelja. Jedino što smo očekivali bilo je puno se kupati, no vratili smo se s kilom-dvije viška, i oduševljenjem predivnom netaknutom prirodom i velikom željom za povratkom u nekim jesenskim mjesecima.

Simona - Vis
Tomislav - Vis - Vinko
U Visu su zbivanja, a Komiza je intimnija...
— Simona

P:WT: Vis ili Komiža?
Simona:
Vis ili Komiža, baš teška odluka.

Vis - Komiža

U Visu su šušur, zbivanja, život, ma cijeli Zagreb! U Visu smo u večernjim šetnjama uživali u promatranju stvaranja rukotvorina npr. lokalnog kožara koji je svaku večer sa smiješkom izrađivao kožne torbe plešući po svojoj radnji ili jednostavno promatrali djecu kako se igraju s kućim ljubimcima na ulici, ispijali šarena pića u Loli, Mvsevm baru ili jeli finu ribu u restoranima (Kantun ili Buffet Vis zbilja mogu preporučiti).

Komiža je intimnija, u Komiži su dobre plaže, život je sporiji, pas je bez uzice, a ti si bosonog većinu vremena. Ako ste čuli za slastičarnicu Cukar i njihove fine kolače i pitali se jesu li toliko dobri-jesu!

I iako je dilema između Visa ili Komiže vjerojatno prvo pitanje koje si ljudi postave pri odlasku na Vis, izostaviti mjestašca u unutrašnjosti otoka bila bi prava šteta.

Lola - Vis

P:WT: Vjerujem da sve zanima kamo nas vodiš i zašto baš onamo?

Simona: Idemo na Plisko Polje, odnosno u Gostionicu Aerodrom - slobodno probajte sve s menija. Zatim hvaljeni Roki’s za probati peku i dobro vino, Marine Zemlje i OPG Belotovo za koji smo dobili preporuku i u kojem hranu u svom dvorištu priprema jedna draga gospođa.

Nažalost, tih dana na otoku nije više imala mjesta ugostiti nas pa smo to ostavili za drugi put. Pišite i Podhumlje (Konoba Peša), Podšpilje (Konoba Gušti Poja) i nedaleko jedna slatka obiteljska vinarija Vidović, Žena Glava (Agroturizam Darko); neke od najboljih dana ondje proveli smo sa sjajnim, gostoljubivim domaćinima u njihovim konobama i osjećali se baš kao doma.

P:WT: Već vas vidim kako nazdravljate čašama visoko u zraku, no, nisam sigurna što pijete…

Simona: U čaši je, razumije se, autohtona viška sorta vina, vugava, fine i ugodne voćne arome i ugodne svježine i pitkosti, a u isto vrijeme s dosta visokim postotkom alkohola (zbog ranije dobi dozrijevanja i izrazito vrućih ljeta).

Gostionica Aerodrom Vis

P:WT: A nazad, s tih krasnih mjesta, kako se vraćate do apartmana? Na Visu se može iznajmiti sve od bicikla do barke, no, što sugerirati ljudima?
Simona:
Opcija bicikla dobra je ako imate barem mjesec dana na raspolaganju za guštanje, vožnju biciklom svaki dan do drugog mjesta i pravi slow-living, jer vas u tom slučaju nije briga hoćete li stići obići par mjesta u jednom danu. U suprotnom mislim da je najbolje voziti se autom ili skuterom jer je sve dostupno u rasponu od 15-ak minuta, nećeš strahovati od ispuštanja duše na uzbrdici da bi stigao s plaže skroz do Huma na zalazak sunca.
Barka je možda riskantna za one dane kad ti vjetar otežava, kao i za one koji nisu naučeni voziti ju, jer nije sve „fun and games“ kao otići s Hvara do Paklinskih otoka, pa u tom slučaju barku vidim prikladnom za obilazak plaža u Komiži, ali ne i obilazak cijelog otoka.

Super stvar nam je bila, a budući da smo na Visu bili prvi put, uzeti privatnu turu s lokalcem (instagram: @vis_boat_tours) koji nam je pokazao sve predivne uvale, špilje, vozio nas do Biševa, Budikovca, i stajao putem kako bismo se kupali gdje god smo poželjeli.

P:WT: Koja mjesta uz more, odnosno na moru, ne smijemo zaobići?
Simona: O Modroj špilji, predivnom prirodnom fenomenu, nije potrebno prenositi utiske, sigurna sam da vam je na listi ukoliko ste prvi put ondje i da će njezina magija izazvati oduševljenje. Samo ću dodati da se nikako nismo zadovoljili s desetak minuta (na kojih dobijete pravo u turi usred sezone jer ju dnevno uspije posjetiti preko dvije tisuće ljudi), pa ju stavljamo na listu za posjet izvan sezone, skupa sa Stinivom, Biševom i Budikovcem.

Modra špilja - Vis - Project We Travel

Budikovac (ili Budihovac, kako ga otočani zovu) je otočić jugoistočnoj strani otoka Visa na kojem se nalazi prekrasna šljunčana plaža, a mala uvala privlačna je za mnogobrojne nautičare (u našem slučaju, tog dana usred kolovoza, i premnogobrojne :D). Lijepa laguna naziva se još i Plavom lagunom (na fotkama možete vidjeti kako potpuno opravdava naziv), a na otočiću možete pronaći i restoran u kojem se, čuli smo, ponekad i lokalni magarci znaju poslužiti vašom večerom.

P:WT: Već je opće poznato da je na Visu jako teško naći smještaj u sezoni. Kakve ste vi imali sreće s obzirom na to da su svi bili tamo gdje i vi ovog ljeta?
Simona: Smještaj u Visu smo našli preko preporuke za koju se ispostavilo da je pun pogodak: vlasnica je ljubazna, uslužna, apartmane je učinila toliko ugodnima da vam može biti žao ukoliko ne stignete boraviti u njima duže od doručka i spavanja radi svih isplaniranih dnevnih aktivnosti. Nalazi se u centru, sve je nadohvat ruke, pet friendly je i novo je i jako čisto! (instagram: @housebavavisisland)

... ambijentom, pogledom i kvalitetom ribe, čista desetka
— Simona

P:WT: Koje su to uvale u kojima možemo uživati u moru, hrani, piću, lakoći postojanja, ali i u trenutku i sreći što smo baš tada mi na tom mjestu?
Simona: Od uvala i plaža izdvojila bih Malu Travnu, koja je zajedno s konobom Senka Karuze cjelodnevno iskustvo naizmjeničnog uživanja u kupanju i hrani. Ondje možete od jutra ležati na stijenama, skakati u more i taman negdje kad ogladnite, koji sat iza podneva, prebaciti se kod Senka koji će vam servirati ono što ne poželite vi, nego on, ali će svaki put pogoditi!

Nakon predjela i boce vugave (najbolje koju smo kušali na otoku) ponovno vas ulovi želja za kupanjem, što je sasvim normalno, pa si udovoljite, zaspete na stijenama 15-ak minuta, nakon čega vas Senko dozove na ribu koju je taj dan ulovio. Robinzonski za one koji su navikli na mjerenje interijera u zvjezdicama, ali ambijentom, pogledom i kvalitetom ribe, čista desetka, ako nas pitate. Ako vam je izostanak cjenika, gaziranih pića, kave iz aparata, računa (ili pružanje istog na kamenčiću) čudan, onda ovo nije mjesto za vas.

P:WT: Uz Senka tu je i Darko, jedna priča koju, također, ne smijemo izostaviti?

Simona: Još jedno gastronomsko iskustvo koje ne smijem izostaviti jest Agroturizam Darko, za koji ne znam je li nam bolje „sjela“ fina hrana, domaće vino i rakije, gostoprimstvo vlasnika ili atmosfera koja se u samo pola sata i deset rakija uspije okrenuti od pristojne večere u dvorištu do toga da s ljudima koje ste prvi put vidjeli pjevate Oliverove hitove na gitari koju vam je Darko „podmetnuo“ kad je vidio da je atmosfera krenula uzlaznom putanjom.

...u trenucima posebne zenesenosti vodili smo se idejom vlastite kuće na otoku...
— Simona

P:WT: Već vidim da će ovaj post postati prava jedna riznica sjajnih preporuka by Simona Marić. Kad smo već prošle restorane, neka divna i neobična mjesta, poznatu Modru Špilju, a i dotakli se pitanja Vis ili Komiža, vrijeme je da se dobro i okupamo. Pričaj nam o uvalama…

Simona: Neke od uvala u kojima smo rado provodili dane bile su Pritišćina, do koje vodi makadam, kao zapravo do svake bolje uvale (i ne zaboravite, Pritišćina Mala, odmah kraj nje, možete brodom ili otplivati iz Pritišćine), Ruda, u kojoj su nijanse mora nestvarne (do nje smo došli brodom, ali možete joj pristupiti i automobilom), Zaglav, prekrasna pješčana plaža, te nezaobilazna Srebrna s najljepšim bijelim oblutcima, kao i njezina susjeda Tepluš (s možda nešto manje ljudi). U Stinivu smo stigli brodom, ovaj put si nismo priuštili iskustvo spuštanja odozgo, i iako je plaža jako lijepa, očekivano nije toliko impresivna s hrpom ljudi, brodova i luftića, stoga se ondje nismo puno zadržavali i odlučili smo ju posjetiti u nekim drugim okolnostima ili godišnjim dobima.

Ako niste od istraživanja plaža izvan Visa, Grandovac također pruža ugodnu kombinaciju pristupačnosti i osame, ukoliko vam je potrebna. No, za nas su pravi bingo bile komiške plaže do kojih smo se vozili unajmljenim kajakom (instagram: @alternatura.komiza): Templuž, Pizdica, Velu Žolo, Kupinovac, Novo Pošta, na kojima smo uspjeli biti potpuno sami većinu dana (i kupati se bez odjeće!), što je bio pravi luksuz usred sezone i toliko ljudi na otoku u isto vrijeme.

P:WT: Kamo da se uputimo po zalaske sunca?
Simona: Ako ste zaljubljenici u zalaske (pa i izlaske!) sunca i jednostavno predivne panorame, nemojte zaobići Hum (taman nakon što se u popodnevnim satima popnete do Titove špilje) i Fort George, impresivnu utvrdu koju je 1811. sagradila britanska kraljevska ratna mornarica i nazvala ju po kralju Georgeu III., pogled je nevjerojatan i oduševljava na prvu.

Sunset Vis
Sunset - Vis
Zalazak na Visu

Kako je Vis otok koji je gotovo pola stoljeća bio izolirana vojna utvrda zabranjena za strane turiste te zbog geostrateške važnosti u vrijeme Jugoslavije, od 1944. do 1992. godine, bio velika vojna baza u kojoj je stalno boravilo više od 4.000 vojnika, nismo htjeli zaobići „military“ turu koju imate u ponudi raznih agencija, kako iz Visa, tako i Komiže. Mi smo se odlučili za lokalca Tonija (instagram: @militarytourguy), karizmatičnog vodiča od kojeg ćete dobiti puno više od klasične ture sa školskim podacima o viškoj povijesti i koji će vas skupa sa svojim psom Benijem provesti kroz sve grandiozne
građevine i informacije iz vojne povijesti i ne prestajati pričati o Visu, Višanima i njihovim običajima.

Simona Maric - Vis
Military Vis
Military Vis

P:WT: Je li Vis otok koji bi skoro ponovili?

Simona: Mogu odmah odgovoriti - apsolutno! Vrlo rado bismo se već i u rujnu/listopadu vratili; mislim da kad špica sezone prođe i svi turisti odu, a sunce bude nježnije, otok poprimi još ljepše tonove. Čak smo se u trenucima posebne zenesenosti vodili idejom vlastite kuće na otoku, no ostavimo to za neka buduća vremena i drugu priču.

Vis i palme

Hvala Simoni na dijalogu i sjajnim preporukama mjesta na Visu! Sljedeće godine kad se sretnemo svi zajedno kod Senka ili Darka, nemojte biti stranci, dajte da nazdravimo boljim vremenima <3


Putovanje na Kubu – nevjerojatno i jedinstveno iskustvo

Uvijek me iznenadi priča o Kubi. Svaki put kad netko od mojih prijatelja i poznanika otiđe onamo, ja se krenem raspitivati kao da nikad ništa nisam čula o toj zemlji. Iskreno, nevjerojatne su mi priče otamo i nevjerojatno mi je kako ljudi još dan danas žive tamo, a opet, zašto se čuditi... svijet je velik i puno je zemalja koje nam mogu u isto vrijeme servirati tugu, ali, čvrsto vjerujem, u nekim segmentima života i sreću. Naslov ovog teksta je zapravo čest naslov turističkih agencija koje reklamiraju Kubu i nas, kao takav, mami… a je li zaista sve tako nevjerojatno i čarobno, kako također opisuju u reklamama ovu zemlju?

Antea Popović

Antea Popović

Ovo je tek prvi dio dijalog (od dva) s tri mlade žene koje su bile na Kubi u zadnjih godinu dana, svaka u drugačijem aranžmanu s drugačijim ciljevima i očekivanjima. Zanimljivo je pročitati kako su doživjele ovaj kutak zemlje i kako vide ljude, različita mjesta, hranu....

Ana Topić / SHEdonist

Ana Topić / SHEdonist

Na potpuno ista pitanja odgovaraju Ana Topić koju rado pratim na blogu SHEdonist gdje čitam njezine savršene putopise, a često isprobavam i recepte koje dijeli (uvijek uspiju!).

Tu je i moja draga prijateljica Antea Popović, svjetska putnica, glas razuma, s kojom rado isprobavam nova vina, radim planove za nove projekte i s kojom je jedan susret i vrijeme provedeno zajedno uvijek prekratko.

Veseli me da je s nama u dijalogu i Jedan frajer Ivana Marinković-Mandić, čija estetika, riječ, životna filozofija i naposlijetku posao koji radi, inspiriraju.


PWT: Ljudi. Kakvi su ljudi?
Ana:
Ljudi kao ljudi, ima ih svakakvih. Ne volim generalizirati, neću reći da su veseli, bezbrižni i dobroćudni. Neki jesu, neki nisu. Bilo je dosta napornih koji su nudili taksi, suvenire i izmišljene festivale salse. Nikad to nisu nudili dok gledaš prema njima, nego čim prođeš i okreneš leđa onda čuješ: “Taksi?” To mi je bilo zanimljivo. Opušteni su, “pomalo” stanje svijesti. Rijetki pričaju engleski, tako da nije bilo komunikacije. 

 Antea: Znaš, na prvu ću ti reći da su često … besramni. Na prvu. Direktni su, neposredni, žive otvoreno, na ulici. Pogotovo u starom dijelu havane, gdje smo bili smješteni. Nije ih briga za dojam koji ostavljaju, nemaju strah od dijeljenja privatnih navika s okolinom, što se nama jako često može učiniti kao besramnost. Iako je to možda samo ekstremna otvorenost i manjak potrebe za prikazivanjem u nekom drugom svjetlu. Zapravo, neopterećenost. neopterećenost, koja u našim opterećenostima, nama djeluje kao besramnost.

 Ivana: Šarenoliki. Autentično emotivni. Seksipilni. Snalažljivi unutar materjalne bede u kojoj žive. Idealisti. Raspevani i razigrani. 

Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer &amp; bidemajer

Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer & bidemajer

PWT: A mi, kakvi smo mi njima?
Ana:
Ja mislim da nas oni vide kao vreću novaca u koju treba zagrabiti. Većina turista je opijena kubanskim rumom od ranog jutra pa vjerujem da smo im i simpatični. Za nama su uglavnom vikali imena nogometaša jer im je to prva asocijacija na Hrvate.
Antea: Najčešće smo im hodajući dolar, izvor potencijalnih prihoda i spas na koji dan od nevjerojatnog siromaštva u kojem žive. I tako se i ponašaju. Pokušat će ti prodati bilo što, u tome će biti naporni, i na kraju dana ćeš vjerovati kako poslovična kubanska gostoljubivost nije uglavnom ništa drugo nego strategija za dobiti koji dolar više.

Mlađim generacijama smo zanimljivi sugovornici, kontakt sa svijetom kojeg gledaju preko interneta i rodbine razasute po SAD-u. Od njih sam i dobila jako puno informacija o tome kako im život izgleda, koliko su nezadovoljni (ne)mogućnostima, kako ne žele odgajati djecu na Kubi, kako su ljuti na vlast. Kako odjeću kupuju kod švercera iz Venezuele i Ekvadora, i jako su sretni kad im poklonimo naše nošene majice, hlače ili tenisice (jer su to brandovi koje si nikad neće moći priuštiti).

Način na koji nas prvenstveno doživljavaju se očituje i u tome što turisti i lokalci koriste različite valute i različito im koštaju artikli koji se nalaze u trgovinama. dakle, u startu si definiran kao ključan izvor državnih prihoda. Teško je na Kubi biti turist koji se pokušava uklopiti u tok svakodnevnog života.

Ivana: Najpre začuđeni potom dubinski povezani. Prepoznamo neke vrednosti dok smo odrastali. Prepoznamo periode sankcija i detinjih želja. 

Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer &amp; bidemajer

Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer & bidemajer

Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer &amp; bidemajer

Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer & bidemajer

PWT: Što vam se čini da je njima pojam sreće?
Ana:
Nemam pojma. Šta je sreća uopće? Vjerujem da se taj pojam na Kubi mijenja s dolaskom novih informacija. Internet je sad ipak raširenija pojava nego prije par godina.
Antea: Ovisno o tome koga pitaš - mladi su jako nezadovoljni mogućnostima, sanjaju o odlasku vani, i iznimno su frustrirani načinom vođenja države. Sreća je za njih mogućnost odlaska.

Stariji su jednako tako frustrirani time što nemaju mnogo, a nisu odgojeni u sustavu koji bi ih poticao da sami nešto stvore. I teško je stvoriti nešto na Kubi. Sreća je za njih povratak u jedini sistem kojeg poznaju, a koji se brinuo da imaju dovoljno za život.

Kubanci koji su prihvatili situaciju kakva jest, u svojoj neopterećenosti, djeluju - sretno, da, jer nemaju velika očekivanja. Valjda sreća najčešće i je omjer onog što očekujemo u odnosu na ono što se oko nas nalazi.

Ivana: Biti živ i disati svaki naredni dan plesom i muzikom iz srca.

Ana Topić / SHEdonist

Ana Topić / SHEdonist

PWT: Kada biste trebali izabrati 3 pridjeva koji najbolje opisuju Kubu, koja bi to bila?
Ana:
Šarena, usporena i topla. 

Antea: Intenzivna, neopterećena, tužna.

Ivana: Šarenoliko, životvorno, strastveno.

Antea Popović

Antea Popović

PWT: Što vam je najviše nedostajalo na Kubi? Po što biste se sutra vratile?
Ana:
Najviše su mi nedostajali slatkiši. Bila je neka improvizirana slastičarnica gdje su se prodavali sladoledi na štapiću (bez omota), ali nisam se usudila to probati.

U jednom boljem hotelu je čak bila škrinja sa sladoledima, ali su bila tipa dva okusa i nisu bili fini. I kruh, toga nema ni za lijek.

Vratila bih se na virgin pina coladu i pohane banane, na jedan teški chill u kafić ili restoran na krovu.

Vratila bih se u svijet gdje nema interneta i gdje nisam provjeravala mobitel uopće.

Antea: Nedostajao mi je osjećaj da mogu ući u komunikaciju bilo s kim, bez da razmišljam što će mi pokušati prodati kao priču, u kojoj ću nešto dodatno platiti ili kupiti. Već nakon dva dana Havane, i previše takvih iskustava, jednostavno se počneš osjećati kao da te svi gledaju kao bogatu mašinu za novac. Sutra bih se vratila po hranu! I koktele! Brutalno smo jeli, i izvrsno pili. I da, taj osjećaj neopterećenosti oko toga što drugi misle, koji vidiš kod većine stanovnika u kvartu u kojem smo stanovale - i po to bih se vratila.

Ivana: Po komplimente na ulici. :) Jedni drugima govore koliko su lepi, divni, to im je u kulturi. I žene ženama i muškarci muškarcima, svi jedni drugima daju na vrednosti i značaju, to mi je bilo prelepo.

Ana Topić / SHEdonist

Ana Topić / SHEdonist

PWT: Što ste shvatile nakon posjeta Kubi o životu?
Ana:
Da imam previše izbora u životu i da imam svu slobodu svijeta. Cijela ova situacija s Covidom-19 me jako podsjećala na život na Kubi. Tamo je normalno da se čeka u redu za dućan (samo par ljudi može istovremeno biti unutra), izbor je naravno mali i ograničen. Oni ne mogu izaći iz države bez “propusnice” i slično. MI smo nakon dva dana tog “režima” bili na rubu, a oni tako žive desetljećima. 
Antea: Shvatila sam koliko sistem u kojem živiš utječe na tvoju svakodnevnicu. Pogotovo ako se radi o sistemu u kojem žive Kubanci. Koliko mi je drago da imam izbor, pravi izbor, jer na Kubi shvatiš što znači kad izbora zapravo nemaš. Zapravo, shvatila sam koliko sam sretna jer sam se, eto, rodila u nekoj drugoj zemlji.

Ivana: Da u svakoj sreći ima mnogo sete, a u svakoj pesmi tuge iz koje se pobednički uzdiže život.

Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer &amp; bidemajer

Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer & bidemajer

Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer &amp; bidemajer

Ivana Marinković-Mandić / Jedan frajer & bidemajer

PWT: Ljudi često nakon što posjete Kubu imaju podvojene osjećaje, zašto je tome tako?
Ana:
Mogu samo pretpostaviti. Jako se forsira to da se Kuba otvara svijetu i monetama, da se mijenja i da više nije ista, da treba požuriti tamo da se vidi Kuba kakva je nekad bila. I da su Kubanci siromašni i sretni. Za mene su to sve gluposti. Ne kažem da bi se trebali okrenuti zapadnjačkim vrijednostima, ali da u 21. st. netko ima knjižicu u kojoj su normirane namirnice koje može dobiti po subvencioniranoj cijeni i da je prosječna plaća 20 dolara, o čemu pričamo? Kubanac će ti uzet lovu, baš kao i baba Mara na Jadranskoj obali. I ako ne voliš pješčane plaže, a baš se želiš kupati, onda nemoj ići na Kubu, haha.

Antea: Kuba je za mene jako različita od prosječne turističke destinacije, prvenstveno zbog ograničenja opcija koju imaju njeni stanovnici, i ograničenja kojeg imamo kao turisti. Ne bih rekla da su mi osjećaji bili podvojeni - ali nisam očekivala ono što sam zatekla.

Antea Popović

Antea Popović

Kubu jako dobro prezentiraju u medijima kao destinaciju sretnih, rasplesanih ljudi, koji slave život, bez obzira na to kakav im je. Da, centar Havane je pun restorana s vrhunskim plesačima i pjevačima, plešu po cesti, svi su obučeni u klasične nošnje…i to im je - posao. U ostalim dijelovima grada to nije tako. Najveća zabluda Kube je da je to zemlja presretnih, rasplesanih i raspjevanih ljudi, koji u svom siromaštvu spontano pronalaze sreću u svakodnevnom plesu po ulici. Ekvivalent tome bi bio reći da u Dalmaciji svi spontano, sretno sjede ispred zgrade i kuće na zidićima, pjevaju klapske pjesme dok gledaju u suton. I istovremeno su sretni i nasmijani. Mislim da smo svi svjesni da je to prilično daleko od istine!

Ivana: Na mene je ogroman utisak ostavilo veliko siromaštvo, ogromna beda i život na ivici egzistencije ljudi koji žive u divnim starim zgradama Havane. Taj kontrast kako u svemu lepom ima dosta bola, i uvid kako estetika ružnoće ima mnogo života me je doveo do ivice suza. Svako vidi u Kubi sebe, ona je ogledalo, odraz nas samih.

PWT: Jednom mi je netko rekao da Kuba nije ono što vidimo u glazbenim spotovima, ljudi ne plešu po ulicama, ne pjevaju ispred svog ulaza... ali su nekako sretni. U kojim se trenucima to može vidjeti, osjetiti?
Ana: Ja to nisam tako percipirala. Naravno da nije kao iz spota, ali Kuba je baš glasna. Ljudi su na ulicama, stalno se nešto događa, druže se na najdužoj havanskoj šetnici uz more Malecon, igraju domino, raspravljaju o baseballu. Iz starih raspadajućih oldimera trešti reggaeton.
Antea: Ne znam, nisam to osjetila. Osjetila sam neopterećenost, da, ali sreću u nekom izvornom obliku - ne.

Ivana: Čini mi se da još uvek nisu ozračeni materijalizmom u prosperitarnom smislu, imaju bar taj privid da su svi jednaki. Nisu opterećeni poderanim cipelama, starim rančevima i kupovinom hleba na bonove. To je život kakav jedino znaju i žive ga najbolje što umeju. Najviše se oseća ta sreća po ulicama Havane, deca bosa trče po blatu, žene kuvaju kafu na ulici, muškarci sede na kartonu na ivičnjaku, a sve je i dalje u potpunom skladu i ravnoteži. 

 …

(nastavlja se)

Ana Topić / Shedonist

Ana Topić / Shedonist


Zaljubljena u Portugal - Nevena s bloga Hleb i Lale

Volim kako Nevena i Miljan putuju i biraju mjesta za putovanja. Sjećam se zadnjeg susreta i razgovora o Skandinaviji i razgovora o tome kako bismo se vratili onamo čim prije po novo iskustvo, po novo, ali i ponovljeno. Ponovili bismo baš ono što volimo, a uživali u onome što će se tih dana nametnuti. I potpuno smo se shvaćali kad smo razmijenjivali priče i osjećaje o toj zemlji uopće.

Kada sam zamislila seriju dijaloga o ponovljenim destinacijama, znala sam da ću se javiti Neveni s bloga Hleb i Lale da nam da svoju stranu priče o putovanjima koja se ponavljaju jer, osim već spomenute Skandinavije, dijelimo strast prema još jednoj zemlji…

Lisabon love_Hleb i Lale photo

Dok, rekla bih, većina ljudi, želi obići cijeli svijet, vidjeti što više, pa i upoznati neku drugu kulturu, mi neki rijetki ljudi vrlo često kupujemo kartu za istu destinaciju i nemamo ništa protiv da nam se ponovi jer znamo da ćemo dobiti još više. Možeš li nam ukratko ispričati kako je to sjesti za let u istu zemlju, ne jednom, već tri puta i pritom svaki put neizmjerno uživati u tome?

Nevena: U Portugal sam prvi put otišla 2008. Pošto sam učila portugalski i bila zaljubljena u fado, jako me je privlačio Lisabon. Miljan i ja smo iznajmili sobu u hostelu iz 1800 i neke i uopšte nismo bili spremni na to da će nas ovaj grad toliko oduševiti. Tada Lisabon nije bio toliko popularna destinacija kao danas. Bio je, naravno, atraktivan ali i dalje je to bio grad gde su lokalci stanovali u centru i bližoj okolini. Kada smo se vratili iz Lisabona nisam imala osećaj da ću se vratiti opet.

Tada, na kraju mojih dvadesetih imala sam osećaj da me ceo svet čeka da ga otkrijem i obiđem. Činilo mi se nepotrebno vraćati se na već viđeno mesto.

Fast forward devet godina i eto nas u avionu za Lisabon. Ovog puta nas je društvo iz Zagreba čekalo da uz vinho verde proslavimo zajedničko putovanje. Prvo smo svi bili u Lisabonu. Onda sam ja otišla duboko u Alentejo, skoro na granicu sa Španijom, na radionicu fotografisanja hrane.

Alentejo_workshop

Ana i Mislav su iznajmili auto i spustili se na jug. Miljan je seo na bajs i krenuo na sever. Dogovor je pao da se za pet dana nađemo u Koimbri, razmenimo iskustva i nastavimo zajedno u Porto kod prijatelja koji žive tamo. Bilo je to neverovatno putovanje na kom sam se zaljubila u Portugal kao zemlju a ne samo u jedan grad. Nakon ove posete sam znala da ću se vratiti opet, ne nužno u Lisabon.

Lisabon_Hleb i Lale photo

I vratila si se…?

Nevena: Da… i tako i beše. Prošle godine sam se zaputila na putovanje sama, prvi put nakon što sam postala mama, u Alentejo pored okeana, na inspirativan vikend sa predivnim ženama iz sveta fotografisanja hrane. Zbog ranog leta, morala sam da krenem pre svih u Lisabon kako bih uhvatila let. U punom autobusu portugalaca, umorna i odmorna u isto vreme, gledajući kroz prozor u nepoznata mestašca kroz koje smo prolazili, osetila sam da ću se vratiti ponovo ovde. Činilo mi se nepotrebnim obilaziti ceo svet kad još uvek nisam dovoljno dobro upoznala ovu posebnu zemlju.

...ne osecam potrebu toliko da obidjem ceo svet koliko imam potrebu da slojevito dozivim destinaciju.
— Nevena Zelunka Cvijetic
ocean-portugal

Bila si u Portugalu tri puta, doduše svaki put u nekom drugom aranžmanu, s dečkom (danas mužem), s prijateljima i sama, zasto bi se opet vratila i što bi to putovanje uključivalo?

Nevena: U Portugal bih sledeći put volela da odem baš u Lisabon i da zaobiđem centar i sve turističke atrakcije. Iznajmimo Miljan i ja Airbnb i šetamo se, idemo na pijacu, kuvamo i družimo se. Pa nakon njega da sednemo u voz i odemo na okean prema jugu da jedemo svežu ribu na peščanim plažama i vežbamo surfovanje.

Beach_Potrugal

Što misliš da ponovljene destinacije mogu dati putniku?

Ponovljene destinacije nisu samo zanimljive zgrade, trgovi, restorani i kafei. One su uvek više ljudi, lokalci i poznanici, sa kojima često ne stignem da se vidim jer imam osećaj da neću stići da obiđem sve šta sam zacrtala. A oni kriju u sebi jedan novi svet. Trgiće, livade, parkove… Tajnu gde to piju kafu a gde kupuju hleb lokalci, bih teže sama otkrila.

Iz Portugala sam uvek ponela sa sobom neki mir i jednostavnost...
— Nevena Zelunka Cvijetic

One su opušten raspored, besciljno lutanje i vožnje biciklom. Odlazak na reku, more, jezero, izložbu fotografija, jedenje najboljeg sušija u gradu, zajedničko kuvanje i druženje do kasno u noć.

Radiš li ikakvu pripremu kad ponavljaš destinaciju?

Nevena: Ne pripremam se i to je ono najlepše. Totalno sam u fazonu go with a flow i rado prihvatim i totalne promašaje jer su deo iskustva. Obavezno poznanike/prijatelje koji tamo žive pitam za savet što se tiče jela i kafe ukoliko znam da imamo sličan senzibilitet. I jako mi  bitno mi je da znam na koji pijacu treba da odem i sada, od kako sam mama, koji park je idealan za trčanje.

Local Life Lisabon

Što poželiš ponijeti u sebi kad odlaziš s tog mjesta?

Nevena: Volim da ponesem imaginarnu sliku nas kako bismo živeli da se preselimo tamo. Gde bismo išli, kako bi nam izgledali vikendi i gde bismo putovali za godišnje odmore. Za svaki slučaj ako odlučimo da se preselimo 😊

Što si ponijela iz Portugala sa svakim svojim dolaskom i odlaskom?

Nevena: Iz Portugala sam uvek ponela sa sobom neki mir i jednostavnost. Jako mi prija njihova ljubaznost i blagost i volim što se osećam sigurno kada sam tamo.

Alentejo

Vjeruješ li da nas godine određuju i događaji u životu kod svakog posjeta istom mjestu i onome što nam pruža?

Nevena: Pre par godina, kada sam počela da se sve više vraćam u gradove, zemlje koje sam već posetila, imala sam osećaj kao da me oni sami biraju. Najčešće niti jedno od tih mesta mi nije bilo na listi za povratak ali nekako su ta mesta našla put do mene. Kao da me na njima čekalo nešto neophodno za mene. Sa njih sam se uvek vraćala posebno inspirisana, sa novim idejama i zanimljivim saznanjima o sebi. Zbog ovoga nekada znam po dve-tri godine ne otići u neku novu zemlju.

Sve to mi je bilo nezamislivo sa dvadeset i pet godina. U tom smislu mislim da nas godine određuju tj.mene. Sada sa skoro četrdeset godina ne osećam potrebu toliko da obiđem ceo svet koliko imam potrebu da slojevito doživim destinaciju. A to ne mogu ako odem samo u jednu posetu.

Alentejo
Alentejo workshop

Kako s Portugalom započeti vezu? Možeš li nas uputiti…

Nevena: Lisabon je postao baš zasićen turistima i mislim da je možda nepotrebno zadržavati se u njemu duže od dva, tri dana ukoliko ste više zainteresovani za opuštenije putovanje. Mislim da na koju god stranu da krenete da ćete se oduševiti mestima i koliko je sve pristupačno što se tiče budžeta. Ako krenete prema Portu, voz je sjajna opcija za transport. U Alentejo i dole ka Algarveu je bolje da krenete autom.

Predlažem da krenete bez posebnog itinerara pa nije ni bitno koliko ćete stići da obiđete. Velika je verovatnoća da ćete se vratiti i nastaviti otkrivanje Portugala i sebe u njemu.

Streets of Lisabon



Roadtrip po Zapadnoj obali Amerike

U jednom periodu svog života sam odista mnogo putovala. Uspjela sam doći i do Amerike. Prvo do New Yorka i Chicaga, a po drugom putovanju i do Kalifornije. Kalifornija, točnije vidjeti taj slavni Golden Gate je bio treći na listi onih mjesta koje si želim u životu vidjeti. Prva dva grada s liste sam odradila do tada i nekoliko puta, ali San Francisco je u mom životu bio nedostižan.

I onda se nekako dogodio. Priznajem da kada sam radila tu listu, mislila sam da ću čeznuti za putovanjem onamo, ali život, prevrtljivac, iznenadio me puno, puno ranije. I jedno i drugo putovanje u Ameriku me se posebno dojmilo, ali možda ovo kroz Kali nešto ipak više. Išli smo suprug i ja s našim devetomjesečnim malcem, proslavili Novu 2013. godinu tamo, vozili se duž jedinice, od San Francisca do LA i, eto, ne znam kako, ali tome je ipak prošlo sedam godina.

Ostavila sam tu destinaciju s premalo fotografija, ali definitivno s jakim osjećajima koje mogu prizvati još i danas. I onda… ne znam kako i zašto sam naletjela na Nine fotografije i vratile su mi ono što sam željela doživjeti, fotografirati i zapamtiti. Ostavile su me bez teksta jer su prenijele ono što sam tamo vidjela, ali nisam dokumentirala.

Moja draga gošća Nina Sušac je onamo otputovala u ženskom društvu, s agendom, odlučna da će ostvarit svoje snove, pustiti kosu da slobodno pada i smijati se očima, bosonoga proći dijelove o kojima nije sanjala i stajati na koncertu svog života. Ninina Zapadna obala, a posebica Kalifornija je sve što moja tada nije bila i zato sam sretna što baš s Ninom, njezinom pričom, playlistom, fotografijama, iskustvima, emocijama ja ponavljam svoju destinaciju za koju sam imala tu snažnu želju ponoviti u bilo kojem obliku.

Golden Gate from the beach

Vremena su kada još uvijek virtualno putujemo, putovnice ostaju u ladici, a mi sjedamo u internetski roller coster koji nas bacaka sa stranice na stranicu. koji testira granice naše koncentracije i koji, možda, ne dopusti da dođete do ovih redaka. Ako je i dopustio… otputujte s nama u Arizonu i Kaliforniju, uživat ćete i doživjeti svoje dvadesete ponovno.

roadtrip USA

Tvoje putovanje po Zapadnoj obali izgleda kao da si već bila tamo. Slike nekako odaju dojam kao da je taj dio SAD-a tvoje prirodno okruženje, kao da znaš svaki dio te Zapadne obale. Ja sam ti se zapravo i javila da pišemo o ponovljenim destinacijama jer sam bila uvjerena da ponavljaš destinaciju i da si već bila tamo, a na kraju sam ja ta koja je, uz tvoju pomoć, na ponovljenoj destinaciji (u čemu apsolutno uživam). Kako si postigla taj dojam?

Nina Sušac: To mi je najljepši kompliment koji sam mogla dobiti! Ne znam, valjda ima nešto u toj zemlji kojoj smo toliko izloženi od malena, stvaramo u glavi svoje priče o njoj, postavljamo očekivanja, kao djeca jedva čekamo početi živjeti živote prikazane u serijama i iščitane u romanima. Barem ja jesam. Nikad ne dođu ili…

Summer in Cali
California days

Ali Amerika je u njima ono nešto neopipljivo, lik za sebe i jako sam je htjela doživjeti. U stvari sam cijelo vrijeme tamo imala dojam da ostvarujem želje nekoj mlađoj sebi i to me ispunjavalo posebnom vrstom ponosa. Kao da nisam iznevjerila svoje dječje snove.

Surfin in USA
Beach

Na ovom putovanju nisi bila sama. Na putovanje si krenula s prijateljicama. Kako ste se pripremale?

Nina Sušac: Dosta dugo smo se pripremale! Bilo je posebno izazovno što su cure tri mjeseca radile u Michiganu prije nego što sam ja stigla u Ameriku i trebalo je to sve organizirati iz različitih vremenskih zona. Sjećam se jednog super svibanjskog popodneva u mojoj sobi kad smo se našle prije nego što su otputovale kako bismo napravile okvirni plan - boca vina, puno slika i ogromno uzbuđenje jer se sve stvarno uskoro događa! Tad smo odredile destinacije i isplanirale ugrubo gdje ćemo biti koji dan.

GIrl power

U međuvremenu smo pronašle smještaje (Airbnb je ljubav!), a ja sam se gnjavila s raznim rent-a-car opcijama. Jedan od problema bio je i što sam (bila) poprilično neiskusna vozačica, naučena na vožnju u Zadru i nešto malo oko Splita - eto to mi je bio domet. Probaj samo zamisliti paniku na pomisao da ću sama voziti po gradovima čiju veličinu ne mogu ni zamisliti!

Dreamin in California
Roadtrip with Kia Soul

Nakon početne zavrzlame i malo stresa, auto smo dobile po super cijeni i naša nas je Kia Soul pratila kroz jedva dostupne terene, ok, ok, uz mini sudar i omražene gužve u Los Angelesu, ali na kraju je prošlo super! Jako emotivan rastanak od takvih vožnji i Kie.

Koliko je trajalo putovanje?

Nina Sušac: Trajalo je sve skupa tri tjedna, s tim da sam ja prvih nekoliko dana provela u New Yorku, a cure ostale u SAD-u još nakon što sam ja otišla u Hrvatsku. Zapravo je sve bilo isplanirano i nismo baš imale prilike za mijenjanje itinerara. Naime, sve smo smještaje rezervirale unaprijed, ali, moram priznati da mi se bukiranje u hodu čini uzbudljivo!

Ima li neki grad gdje si bila neko duže vrijeme, npr. da se ostale ondje duže nego ste bile u ostalim gradovima? 

Nina Sušac: Ustvari nigdje nismo ostale duže od 3 dana. Bio je baš pravi roadtrip - stalno u pokretu! Jedan od razloga zašto bih se nekad u budućnosti vratila je i da doživim pojedine destinacije opušteno, kao da sam doma. Mislim da tek tad iskusiš pravu energiju mjesta. Ili je možda stvoriš? Ne znam. Ali znam da su mi prilike u kojima smo na jednom mjestu provele po tri-četiri sata bez razmišljanja o sljedećem odredištu, bez puno pričanja, ostale u najljepšem sjećanju - recimo Baker Beach s pogledom na Golden Gate s početka avanture ili jutro na Malibu Pieru kad se već avantura bližila svom kraju. Evo da sad zatvorim oči mogu prizvati onaj osjećaj okupanosti suncem dok promatram lokalce kako žive svoje živote, farbaju ogradu, vode djecu na pecanje... Čini ti se u tom trenu da nitko na svijetu to ne radi ljepše od njih.

Golde Gate bridge

Koje mjesto te je osvojilo, zaustavilo ti dah, napunilo, dalo ti razloga da se vratiš?

Nina Sušac: U Death Valleyu me u jednom trenutku obuzeo osjećaj da me sve u životu vodilo na to mjesto.

Death Valley, USA

To je bio prvi nacionalni park koji smo posjetile - potpuno različit od svega što mi je poznato, ali meni tako nekako blizak zbog vrućine koja ne popušta, obavija i na neki čudan način godi. Pijesak ulazi u cipele, oči, kosu, svaku poru, vjetar udara po obrazima i osjećas se spojen s tim suhim tlom, smiješ se sebi jer nosiš haljinu, pušten na milost i nemilost uvjetima. Ne smeta ništa, idu suze same od sebe, ne vjeruješ da si tu, prvo mjesto koje nije grad, nije plaža, nije ništa što spajaš s ikakvim sjećanjem ni očekivanjem, Amerika je, kakva je bila prije nego ju je čovjek dodirnuo, i zajedno ste tu ti i ona i zahvalan si. Beskrajno. Evo dok pišem proživjela sam ovo opet sad i uvijek ću.

Vjerujem da je onda Death Valley na listi mjesta koja bi htjela ponoviti. Možeš li dodati još koje?

Nina Sušac: Da… definitivno, Death Valley, posebno Sand Dunes - to je toliko ogromno mjesto i mislim da nismo ni zagreble površinu onoga što se tamo može vidjeti. Dine su predivne i vjerujem da pravi osjećaj pustinje dobiješ tek kad više ne vidiš ni aute ni ljude ni gdje završava. Potom, The Surfrider Hotel, Malibu - tamo nismo odsjele, ali sljedeći put sigurno. Cijela estetika hotela je besprijekorna, kao i pogled.

Sand Dunes
Sand Dunes wallpaper

Dodajem i Arizonu. Ne bih se nužno vraćala na mjesta na kojima smo bile, nego istražila nova koja nismo stigle, recimo Coyote Buttes i Monument Valley.

Što je s većim, razvikanima gradovima, kao npr. San Francisco, LA, Vegas… Možemo li još koji grad ugurati u must see listu, tvoju. našu…?

Nina Sušac: Ajme baš Vegas! Nisam uopće očekivala da će mi se svidjeti i htjela sam tamo samo zbog festivala. Ali taj osjećaj dok šetaš ulicom i osjećaš se cijelo vrijeme kao u nekom spotu je nenadmašan. Nekako se sam sebi malo rugaš što si toliko sretan (smijeh) Honorable mention i za mog bivšeg cimera Svyatoslava kojeg nisam bila vidjela sigurno 6 godina, ali se slučajno našao tamo u isto vrijeme i pokazao mi grad kao pravi vodič!

Las Vegas sign

Moram priznati da svoja putovanja uvijek vežem i uz pjesme. Jeste li i vi imale playlistu kad ste se vozile po Zapadnoj Obali?

Nina Sušac: Ana je bila napravila divnu youtube playlistu pa smo uživale u Billie Eilish, Of Monsters And Men, The Black Keys i - najdražem od svih, Rüfüs Du Sol! Skoro sve ove izvođače smo slušale uživo na Life is Beautiful festivalu u Vegasu i sad se uvijek naježim kad ih čujem negdje vani! Mislim da nam je to svima jedan od highlighta, a pjesma Brighter, Rufus du Sola, neponovljiva.

Na jednoj slici s rozim vratima si napisala Nineteen year old Nina's dream. Što je bio zapravo taj san?

Nina Sušac: Kad sam bila tinejdžerica i provodila sate na weheartit-u i tumblr blogovima, u moru njih izdvajao se jedan koji sam baš jako voljela. Zvao se Perfect Bucket List i sadržavao je nekoliko tisuća želja koje su, prepostavljam, slali ljudi iz cijelog svijeta. Svaka od njih je imala pripadajuću sliku, a pod entryjem “Visit Palm Springs” stajala su ta vrata. I tako sam ja napravila svoju selekciju, koju bi s vremena na vrijeme prelistala i mislila se hoću li ikad išta od toga ostvariti. Više je bilo sanjarenje nego vjerovanje da će se stvarno dogoditi. Ali iznenadio me život (ili ja njega).

Palm Springs_pink doors

Vjeruješ li u ponovljene destinacije i što one mogu dati?

Nina Sušac: Naravno! Kad govorim o sebi, život nekako uvijek podijelim na dio prije nego sam prvi put putovala sama i onaj poslije jer mi je to iskustvo promijenilo tijek svega. U Dijon sam bila otišla na studentsku stipendiju i prvi dan je prošao tako da nisam ni ručala ni večerala samo da ne moram u dućan, udaljen valjda 5 minuta šetnje od hotela - toliko me bilo strah. Sljedeće jutro nije bilo druge nego izaći i vjeruj mi da i sad mogu osjetiti koliko mi je snage trebalo za svaki korak kojim sam se udaljavala od jedinog mi poznatog mjesta u tom trenu. Baš s nekom nježnošću gledam na ondašnju sebe.

Girl in USA

U tih mjesec dana strpala sam, kako mi se tada činilo, cijeli jedan život iskustava i nije više bilo nazad, zakačila sam se na slobodu, samootkrivenje, radost. I nakon skoro osam godina, svako moje putovanje i dalje sadrži isti plamičak, ono nešto nepoznato koje pronađeš u određenom kutku svijeta i nepovratno utkaš u sebe. Potaknula si me ovime da provjerim je li moj hotel u Dijonu jos tamo - i je, kompletno obnovljen i predivan! Obećajem sebi da ću se vratiti jednom, da ne zaboravim nikad onu malu curu koja se jako bojala svega, ali si je dozvolila taj jedan izlet u neotkriveno. Mene je još uvijek toliko toga strah jer područja za napraviti prvi korak u životu ima bezbroj. Ono što nastojim je djelovati, ne iz tog straha, nego iz odvažnosti - ne ide mi svaki put, ali kad ide, uvijek me ona drži za ruku.


Beach, sunset, dreams

CALIFORNIA DREAM

Mjesto za najbolje zalaske sunca - Bixby Bridge, Big Sur

Kamo bi se mogla preseliti na neko vrijeme - Venice Beach

Godišnje doba za posjet Kaliforniji - ljeto uvijek!

Auto za roadtrip - igrom slucaja smo dobile Kiu Soul i ne bi je mijenjale ni za jedan drugi

Najbolji accessories - moja Zara jakna s resicama koja se uvijek super uslika

Objektiv - ma može svaki! Mi smo imale Canonove 50mm 1.8 (ja) i 1.2 (Ana) i moj kit objektiv baš za onu sliku rozih vrata!




Moskva - volim(o) te!

Godine 2013., točnije već na kraju tog ljeta, dobila sam poruku jedne drage djevojke kao odgovor na postove koje sam tada pisala. Glasila je baš ovako:

“Samo sam htela da se javim i pozdravim te, jer sam čitajući tvoje postove shvatila da delimo ljubav prema Rusiji i putovanjima uopšte... Ja studiram ruski jezik, i na jesen planiram da upišem doktorske studije. Sada završavam master i pišem rad na temu sovjetske dokumentarne fotografije. Za sada sam posetila samo Moskvu, pre dve godine i ispunila svoj san, ali imam neizmernu zelju da se opet vratim u Rusiju...”

Nina Simonović je otada obišla lijep dio svijeta, iako, vjerujem, rekla bi da je to tek početak. Ninin rad pratim kroz članke koje redovito objavljuje u online časopisu Plezir. Kad sam ju zamolila da mi napiše još dvije-tri riječi o sebi, čim sam vidjela opis koji je poslala, znala sam da ne želim ništa mijenjati nego citirati. Jer, Nina piše tako slikovito da jednostavno ne želim kvariti tu dinamiku riječi u toj njezinoj rečenici koju, čini se, tako spontano slaže.

Sretna sam što poznajem Ninu, prekrasnu osobu, sjajnog stila i izvrsnih tekstova, koja riječ Lepota piše velikim slovom.

“Nina je rođena u Srbiji ali poslednje 3 godine živi na putu, kao digitalni nomad. Na papiru je zvanično Master profesor Ruske književnosti, a nezvanično je pokreću planine, svi slojevi umetnosti i neprekidna potraga za Lepotom širem naše planete. Između ostalog, pisanom reči doprinosi i sadržaju Plezir magazina još od njegovog osnivanja 2013.godine, a verovatno najveća želja joj je da sve svoje priče i avanture jednog dana objedini u knjizi sa tvrdim povezom.“

Nina Simonović - Moskva

Sjećam se da si mi te 2013. godine rekla da si već bila u Moskvi ranije i onda u veljači ove godine ugledam da se skićeš baš po tom našem zajedničkom gradu. Koja iskustva te vežu s tim nevjerojatnim gradom?

I dalje se sećam tog popodneva u kasno leto 2011-e kada sam stajala na Crvenom Trgu i pozdravljala se s Moskvom. I dalje se sećam tačne misli koja mi je tada prošla kroz glavu: „Ovo nije zbogom, već samo do sledećeg susreta, a vratiću ti se sigurno opet.“

Red square - Moscow

Moskva i ja smo se prvi put ugledale pre skoro 9 godina kada sam preko studija otišla na leto u Institut ruskog jezika Puškin. To je bio moj prvi susret sa gradom te (fizičke) veličine ali i veličinom-arhitekturom, veličinom-umetnošću, veličinom-književnošću, veličinom-istorijom. Gladna sve te lepote oberučke sam je prihvatila, moje oči i uši su upijale prizore sa ulica, iz galerija, muzeja, parkova i brižno to sačuvale za nostalgične trenutke koji bi usledili u narednim godinama. Moj ponovni susret sa Moskvom se desio februara ove godine. Pri sletanju na aerodrom uzbuđenje je bilo tu, ali pritajeno, skriveno iza nedostatka sna, dok me pri ulasku u metro dočekao onaj specifični miris grada koji je okinuo gomilu slika u glavi i tada mi je zaista bilo jasno da sam opet tu.

Ponovljene destinacije volim ne samo zato sto imam drugu priliku da posetim sve te voljene ulice...
— Nina Simonovic
Metro - Moscow (Nina Simonovic)

Je li ti drugi odlazak u Moskvu dao sigurnost i ljepotu toga što si već bila tamo? U kojim trenucima si to osjetila?

To je poseban vid punog srca. Prvih dana, hodajući istim onim ulicama kao pre 9 godina i gledajući te iste monumentalne građevine sećanja su samo navirala. Toliko, da sam u jednom trenutku osetila kao da glumim samu sebe u svom filmu. Je li to neki moj duh, neka druga verzija mene? Sećanja su jednostavno bila toliko jaka, opipljiva, rekla bih čak emotivno nabijena i obojena, utvrđena, da je sa mnom na svakom koraku koračala i Nina iz 2011-e. Bilo mi je potrebno neko vreme da se otvorim gradu za nove uspomene i dozvolim Moskvi da prodre do Nine iz 2020-e, tako da sam jednog jutra stajala ogoljena pred prizorom kupola hrama Vasilija Blaženog koje su bile okupane u jutarnjoj izmaglici i nežnom svetlu. U tom trenutku sam se opet zaljubila u Moskvu.  

Crveni trg - Moskva

Imaju li ti smisla te “ponovljene destinacije”?

Ponovljene destinacije volim ne samo zato što imam drugu priliku da posetim sve te voljene ulice i ćoškove, ne samo zato što na taj način gradim svoju malenu rutinu u gradu koji već osećam kao svoj dom, već zato što je to i šansa da sagledam sebe iz drugog ugla, sa određene distance (u ovom slučaju distance duge 9 godina) i tako vidim koliko sam porasla i napredovala. Sa svakim ponovnim dolaskom u istu destinaciju lepo je i neophodno napraviti takvu vrstu revizije jer je jedinstvena i drugačija od one koju radite u svom stalnom mestu boravka. Druga poseta Moskvi mi je dala do znanja da mi je srce na pravom mestu.

Mislim da je Moskva jedinstveni primer grada u kome staro i novo  podupiru jedno drugo na najlepsi moguci nacin.
— Nina Simonovic

Što ti “ponovljene destinacije” mogu još dati i kako to zaista izgleda u praksi?

Najviše volim da se zaputim ulicama grada bez posebnog cilja, pustim intuiciju da me vodi. Obnavljam „staro gradivo“ ali usput otkrivam i novo. Bitno mi je da na svim destinacijama, a pogotovo ponovljenim, nađem neko svoje mesto koje mi je udobno za dugo ispijanje čaja i par sati rada na laptopu, mesto u kome mogu da posmatram ritam grada i ljude kroz prozor. Uspela sam u tome i ovog puta, iako se Moskva za ovih 9 godina dosta izmenila. Promene su najprimetnije na gastronomskoj sceni (što mi je izuzetno drago jer lako padam na lepe i udobne enterijere kafea i oni najčešće i čine da se u nekom gradu osećam kao kod kuće) ali i na umetničkoj sceni – za ovo vreme se izgradilo dosta muzeja savremene umetnosti, moderna arhitektura sa lakoćom obgrljuje carsku i sovjetsku, a stare, napuštene fabrike se masovno pretvaraju u dizajn distrikte lokalnih umetnika. Mislim da je Moskva jedinstveni primer grada u kome staro i novo  podupiru jedno drugo na najlepši mogući način.

Lomonosov - sveuciliste - Moskva

Taj spoj je uistinu nevjerojatan i zapravo u takvom gradu uživaš u onome što je povijest ostavila ondje, a opet izlaziš gotovo pojednako fasciniran iz dijelova grada koji su se nedavno izgradili i ponudili nešto novo, drugačije, modernije. Dva si puta bila u Moskvi, zašto bi kupila opet kartu u tom smjeru, u taj grad?

Kao nekome ko je studirao rusku književnost i posvetio godine izučavanju njihove kulture, svako putovanje u Rusiju je prilično emotivno. Ja često kažem da je moja duša verovatno u nekom prošlom životu lutala ruskim stepama jer drugačije ne mogu objasniti tu povezanost, a sve zahvaljujući njihovoj književnosti. Mislim da mi nikada neće dosaditi hodanje istim ulicama kojima su koračali Dostojevski i Puškin, i koliko god možda nekome Crveni Trg zvučao kao „ruski kliše“, stajanje u njegovom srcu sa pogledom na raznobojne kupole hrama Vasilija Blaženog, veličinu Istorijskog muzeja i svetiljke GUM-a dok se čuje zvono sa Kazanjskog hrama je potpuno transcedentalno iskustvo, pogotovo u sumrak kada svetlost igra najlepšu igru sa svom tom arhitekturom.

Sunset Moscow

Naredno, treće putovanje u Moskvu se nadam da će biti opet na leto ili proleće kako bih mogla potpuno da uživam na pikniku u Caricino parku ali i osetim puls savremene Moskve kroz koncerte i bioskope na otvorenom i gradske festivale.

Što si naučila o ovom gradu nakon dva odlaska? Što nikad nećeš shvatiti?

U Moskvi sam više nego li u bilo kom drugom gradu shvatila značaj vremena, prvenstveno zbog njene veličine. Sve što vam se čini blizu ili „tu iza ćoška“ pokaže se da ipak „pojede“ više vremena nego što ste planirali. Čak i jedna poseta muzeju neretko zahteva celo popodne, a nekada i ceo dan. Pa i moskovski metro, koji obožavam najviše na svetu, čini da osećam kao da se neprestano utrkujem sa vremenom. Tako da sam zadivljena kako Moskovljani stižu svuda na vreme i uspevaju da sve isplanirano za jedan dan sprovedu u delo. Izgleda da moram ponoviti Moskvu još koji put kako bih se i ja uhodala u taj njen ritam :)

Zadnjih godina svima govorim da u Moskvu moraju zimi. Onda kada pada gusti snijeg i ceste su pokrivene snijegom. Jer… to je prava Moskva, govorila bih, ona Moskva iz romana koje smo čitali. Međutim, volim ju i u ljetno vrijeme, a danas bih otišla, vjerujem, bilo kada da mi se pružila prilika. U koje doba bi ti ponovila Moskvu?

Kasno proleće ili rano leto. Tada je grad živ, rascvetan i veseo a vreme najblaže prema svima koji nisu naviknuti na rusku hladnoću.

Maslenica - Moskva

Na koji način ponoviti ovaj grad, a da se ne ponovi sve što je ponovljeno?

Kroz hranu! Hoćete tradicionalnu sovjetsku kuhinju, fuziju savremene gastro-scene sa ruskim kulinarskim tradicijama ili veganske varijante – sve je ovo moguće dobiti u Moskvi, i to svaki put na neki novi način.

Kada pomisliš na Moskvu, koje doba dana ti je u mislima, koja pjesma u glavi i misao?

Kao i svaki drugi grad, i Moskva je najlepša u ranu zoru dok se još budi pokrivena izmaglicom i nežnim svetlom, kao i u kasno popodne, tik pre zalaska sunca okupana nijansama narandžaste i crvene. U ta dva doba dana je najviše volim. Imam tu naviku da neke pesme povezujem sa određenim destinacijama te se plašim da je taj spisak za Moskvu prilično dug obzirom na našu dosadašnju istoriju :) Ali ako bih morala da izaberem jednu, to bi verovatno bila „Утро Полины“ od Nautilus Pompiliusa. Savršena kao saundtrek za šetnju širokim ulicama upravo u to kasno popodne, u smiraj dana. A dok upijam Moskvu u glavi mi se vrti misao Dostojevskog: „Lepota će spasiti svet“.

Moscow - Life

Moskva je nešto posebno. Moskvu i kad ponoviš, još uvijek imaš dovoljno mjesta na životnoj agendi za nju. Možda u nekim drugim godinama svog života, s nekim drugim ljudima.

Ili sam(a).

Putovanje u Moskvu se prepričava uvijek i iznova i uvijek ima slušača. I kad ponavljaš Moskvu, čak i ona turistička mjesta, koja za više posjeta istom gradu izbjegavaš, u Moskvi ih prizivaš, tražiš, želiš da su dio i tog putovanja. Zapravo da te uvjeri da je ta Moskva tu, i uvijek će biti, dok trčiš po nova sjećanja.

Hvala Nini na dijalogu i na sjajnim fotografijama.



Japan - u dijalogu s Editom s bloga Kuživancija

Editu sam upoznala preko njezinog Bloga “Kuživancija” i divila se njezinim kulinarskim majstorijama, dnevnom boravku (nismo li svi?), a možda i najviše njezinom staloženošću i moći da ti zaustavi vrijeme koje onda pak kvalitetno provodiš upravo s njom i njezinim blogom.

Kad smo se nalazile na kavi za njezina posjeta Zagrebu, usred dana, uspjela me je podsjetiti, iako joj to nije bila namjera, da dišem, da svoje, taj dan, zbrkane misli od posla, povežem u cijelinu, da stanem i uživam u trenutku i popijem kavu s jednom tako interesantnom i svestranom mladom ženom.

Moram priznati sa sam imala druge planove s Editom i željela sam zapravo prošetati u jednom od dijaloga na Project: We Travel blogu s njom po Berlinu, gradu gdje danas živi, međutim, jedan njezin post iz Japana mi je dao razloga da se predomislim. Edita je tada bila drugi put u Japanu i obećala je da će se opet vratiti i ponoviti Tokio i Japan uopće.

Čekaj malo… Edita isto želi ponoviti neku svoju destinaciju? Oduševljena sam bila… znači, ima nas još koji ćemo uvrstiti svoje “već viđeno” putovanje u agendu budućih putovanja. Sjajno!

Odluka je pala. Naći se s Editom u dijalogu o njezinom Japanu, odlascima onamo i vraćanjima.

Ryokan_hotel2.JPG

Čini mi se da sve ljude koje znam, a bili su u Japanu, imaju doživljaj te zemlje posve drugačiji od svega što su do tada vidjeli. Teško nalaze prave riječi kad ih pitam kako im je bilo, kao da imaju nevjerojatno strahopoštovanje o toj zemlji i ne žele ništa pogrešno reći, a kad jednom krenu pričati o Japanu, ili pak Tokiju, ne možeš ih zaustaviti. Ispričaj nam svoje dosadašnje iskustvo boravka u Japanu.

U Japan sam prvi put otišla 2015. godine na odgođeni medeni mjesec. I suprugu i meni je bio dugo na listi želja. Osim što sam prvi put posjetila Japan, to je bilo moje prvo putovanje u Aziju tako da je oduševljenje bilo duplo veće. Nikada neću zaboraviti osjećaj kada smo sletjeli na Naritu i izašli iz aviona. Osjećaj kao da si sletio na drugu planetu. Sjećam se koliko nam je trebalo vremena dovesti se do hotela, kupiti karticu za javni prijevoz, skužiti kako radi. Japanci su nevjerojatno ljubazni, koga god smo nešto pitali pokušavali su nam pomoći, ali većina ih ne priča engleski. Unatoč tome stoje pored vas dok im ne date neki znak da ste shvatili. Taj put od aerodroma do hotela je trajao satima, ali ostao je u lijepom sjećanju. 

Sve vezano za Japan mi je tako sjelo, od nacina zivota, kulture, hrane, njihovog promisljanja i njih samih. 
— Edita

Prošle godine smo ga posjetili zajedno s prijateljima. Uzbuđenje je bilo jednako, na neki čudan način i veće jer nismo mogli vjerovati da se vraćamo u nama najdraži grad na svijetu, Tokio. Sve se dogodilo na brzinu i nije bilo planirano. Ne mogu ti opisati koliko smo uživali, koliko smo bili svjesni svakog trenutka. Koliko smo bili svjesni da ga dijelimo s prijateljima. Bilo nam je predivno.

Harajuku_Tokyo .JPG


Imam osjećaj da će ponovljene destinacije postati popularne u 2020.godini kad jednom krenemo putovati. Putnik će tražiti sigurnost gradova koje poznaje i koje želi iznova vidjeti da si nahrani srce još jednom, iako, vjerujem da će biti i onih koji će bukirati kartu u nepoznato jer… zašto ne?! Vjeruješ li ti u ponovljene destinacije i što one mogu dati putniku?

Znaš li kada sam počela vjerovati u ponovljenje destinacije? Kada sam se preselila u Berlin. Do tada ni za živu glavu ne bih bila ponovila destinaciju jer sam jednostavno željela otputovati na što više njih, baš kao da nema sutra. Dvije godine prije preseljenja smo bili u posjeti suprugovoj sestri koja je tada živjela u Berlinu. Bili smo šest dana u hladnom 11. mjesecu. Bilo nam je super, ali jako dobro se sjećam dojma grada tada i sada. Dubinu, kompleksnost i ljepotu koju ti pruža povratak je vrijedan vraćanja. Gotovo pa je nemoguće doživjeti grad boraveći u njemu pet dana jednom u životu. Ne kažem da pet dana nije vrijedno, itekako je, ali ako se ikada dvoumiš trebaš li se negdje vratiti, a imaš priliku, trebaš. 

Iako je Berlin tvoj dom danas. Vjerujem da imaš snažne osjećaje prema Splitu, međutim što ti u Japanu daje taj osjećaj tvog prijašnjeg doma, odnosno doma iz prošlog života?

Ne mogu razumno opisati svoj osjećaj prema Japanu pa se uvijek šalim da sam tamo živjela u prošlom životu. Inače sam užasno dezorijentirana i kada putujem ne znam gdje je lijevo, a gdje desno. I dan danas u Berlinu iz podzemne koju koristim svaki dan, znam izaći na krivu stranu, ne šalim se :-) U Tokiju sam zapamtila sve kvartove, nikada nisam imala osjećaj da bih se mogla izgubiti, kao da sam tim ulicama već hodala. Nisam odrasla pod utjecajem japanske kulture, dapače, nisam imala nikakav doticaj s drugim kulturama, ali sve vezano za Japan mi je tako sjelo, od načina života, kulture, hrane, njihovog promišljanja i njih samih. 

Ulice_Tokyo.JPG

Sigurna sam da će u Japan i treći put, baš isto kako se i ja spremam taj jedan svoj grad obići i četvrti put. Zanima me kad odeš u Japan i taj treći put, kamo bi se uputila odmah nakon što se smjestiš?

U park. Putem bih uzela bento box. 
Inače, pri prvom posjetu smo više vremena provodili u Ueno, a ovog puta u Yoyogi parku. Ali Tokio ima toliko divnih zelenih oaza da se teško može pogriješiti.

Yogogi_park_Tokyo.JPG

Japanci su poznati po raznim konceptima i svjetonazorima, ikigai, wabi-sabi, kintsugi koji su došli i do Europe, u kojim trenucima se može zaista osjetiti da oni žive to o čemu mi ovdje čitamo?

Kad dolaziš iz druge kulture, pogotovo osebujne i otvorene kao što je naša, svaka pora Japana odiše drugačijim konceptom i svjetonazorom. Ne moraš ništa znati o Japanu da bi odmah shvatio da je njihov svijet potpuno drugačiji. Dovoljno se samo provozati podzemnom da bi se stekao dojam japanskog poštivanja pravila. Tokio se na prvi dojam dosta udaljava od tradicionalnosti, ali što se više udaljavaš od Tokija, Japan kakav zamišljamo sve više i više dolazi do izražaja. Kažu da je put juga sve ljepši i ljepši.

metro_tokio_japan.JPG

Imaš osjećaj da u svemu što rade poštuju tvoj osobni prostor, ne moram ti naglašavati da gdje god sjedneš zaljubiš se bar u jedan komad keramike. Odišu nevjerojatnom smirenošću. Fascinantan mi je način kako poslužuju hranu u vrlo malim zdjelicama i kako svako jelo ima svoju zdjelicu. Pišem u umanjenicama jer su to zaista jako male porcije. Njihova estetika orijentirana detaljima se prožima i na način na koji kuhaju i serviraju jela. Sve je nevjerojatno lijepo. U srži komplicirano, ali istovremeno jednostavno i sofisticirano. Njihova kultura za stolom do koje jako drže. 

Tradicionala_japanska_vecera_u_ryokan_hotelu.JPG

Koji običaj si preuzela iz Japana i ponijela ga doma? Ili ga barem ponekad prakticiraš?

Ispijanje čaja. Započelo je putovanjem u Japan, nastavilo se na svim putovanjima u Aziji. Obožavam čajeve, keramiku za čaj, kulturu ispijanja istih, filozofiju i posvećenost. To je cijeli jedan način življenja. Malo mi je čak i žao koliko mu malo pažnje posvećujemo u ostatku svijeta jer je cijeli proces meditativan, smirujuć. Imam cijelu malu kolekciju čajeva koju sam donijela s putovanja, nekoliko čajnika i nije mi ih dosta. Za vjenčanje sam dobila čajnik iz Japana kojeg najviše koristim, a sad sam si već pikirala jedan novi.

Matcha_caj.JPG

U koje bi se godišnje doba vratila u Japan?

Uf, teško pitanje :-) Definitivno proljeće iz svima poznatog razloga, ali jako mu konkurira i jesen! Jesen je moje najdraže godišnje i vjerujem da je u Japanu čarobno.

Da odlazim u Japan, posjetila bih adrese iz tvoje tekice i uzela nekoliko savjeta od jednih dragih prijatelja koje je Tokio također oborio s nogu. Možeš li nam otkriti kako bi nekome organizirala dan u Tokiju od jutra do večeri da ima priliku ponijeti barem dijelić tvog Japana sa sobom?

Uvijek volim započeti dan doručkom i dobrom kavom. Oduševio nas je japanski omlet u malom café-u odmah u blizini poznatog Shibuya raskrižja - Camelback. Imaju odličnu kavu i pri tome mislim na kavu kakvu mi pijemo i Europi. Odmah nasuprot nalazi se Path, jako popularno mjesto za brunch.

Njihova estetika orijentirana detaljima se prozima i na nacin na koji kuhaju i serviraju jela. Sve je nevjerojatno lijepo. U srzi komplicirano, ali istovremeno jednostavno i sofisticirano.
— Edita
Path:Tokio.JPG

Moram reći da Japanci vole sve što dolazi iz zapadnog svijeta, a u kontekstu doručka to mi nikako nije smetalo jer ne mogu jesti klasični japanski doručak. Na to se nikada nisam navikla. Dobro se sjećam dok sam jela pecivo u Pathu-u pomislila sam - je li ovo najbolje pecivo koje sam ikad probala. Nije iznenađujuće jer Japanci čega god se uhvate dovode do savršenstva. Nakon doručka, izgubila bih se po uličicama. Kako smo već u tom dijelu grada, svega nekoliko minuta hoda je udaljen Yoyogi park, nije daleko ni Omotosendo koji je meni osobno jedan od ljepših dijelova grada.

Yoyogi_park.JPG

Uz Ginzu, Omotesando je luksuzna shopping destinacija u kojoj ujedno svjedočite i nevjerojatnim rješenjima moderne arhitekture kao nigdje drugdje u svijetu. Odličan primjer navednog je svakako “Sunnyhills pineapple cake shop” koji se nalazi u blizini Omotesanda.

Nekoliko minuta hoda udaljen je Harajuku koji savršeno dočarava japansku street kulturu, vintage shopove i trendy barove. Negdje po putu, spontano bih pojela sushi, jer jednostavno, voljeli li ga ili ne, u Japanu ste :-)

Sushi.JPG

Popodne bih provela na degustaciji čaja, obvezno! I ovaj i prošli put smo bili u "Hamarikyu Gardens” gdje poslužuju matcha čaj, iako moram priznati da se mjesto, u odnosu na prvi put kada smo ga posjetili, dosta komercjaliziralo.

Kuca_caja_hamarikju_vrt Tokio.JPG

Navečer bih otišla u jedan od izakaya barova u Ebisu, nešto najbliže tome bi bili španjolski tapas barovi. Nije nam na putu, ali vozila bih se i na drugi dio grada da još jednom odem u "Akomeya store”, raj za food bloggere, ali naravno i za sve ljubitelje kuhanja.


Ako se ikada dvoumis trebas li se negdje vratiti, a imas priliku, trebas...
— Edita

Na kraju jednog posta na Instagramu si rekla "Tokio, hvala ti na novim snovima i željama..." na što si pritom mislila?

Jako, jako bih voljela provesti tamo duže vremena . Proputovati ga cijelog, od sjevera prema jugu. Makar na 3 mjeseca koliko mi turistička viza dopušta. Imam jednu tekicu na korice Supermana u koju zapisujem sve svoje želje. Jasno ti je što sam napravila čim sam se vratila :-)

Camelback_kava.JPG