california — Blog — Project: We Travel

U jednom periodu svog života sam odista mnogo putovala. Uspjela sam doći i do Amerike. Prvo do New Yorka i Chicaga, a po drugom putovanju i do Kalifornije. Kalifornija, točnije vidjeti taj slavni Golden Gate je bio treći na listi onih mjesta koje si želim u životu vidjeti. Prva dva grada s liste sam odradila do tada i nekoliko puta, ali San Francisco je u mom životu bio nedostižan.

I onda se nekako dogodio. Priznajem da kada sam radila tu listu, mislila sam da ću čeznuti za putovanjem onamo, ali život, prevrtljivac, iznenadio me puno, puno ranije. I jedno i drugo putovanje u Ameriku me se posebno dojmilo, ali možda ovo kroz Kali nešto ipak više. Išli smo suprug i ja s našim devetomjesečnim malcem, proslavili Novu 2013. godinu tamo, vozili se duž jedinice, od San Francisca do LA i, eto, ne znam kako, ali tome je ipak prošlo sedam godina.

Ostavila sam tu destinaciju s premalo fotografija, ali definitivno s jakim osjećajima koje mogu prizvati još i danas. I onda… ne znam kako i zašto sam naletjela na Nine fotografije i vratile su mi ono što sam željela doživjeti, fotografirati i zapamtiti. Ostavile su me bez teksta jer su prenijele ono što sam tamo vidjela, ali nisam dokumentirala.

Moja draga gošća Nina Sušac je onamo otputovala u ženskom društvu, s agendom, odlučna da će ostvarit svoje snove, pustiti kosu da slobodno pada i smijati se očima, bosonoga proći dijelove o kojima nije sanjala i stajati na koncertu svog života. Ninina Zapadna obala, a posebica Kalifornija je sve što moja tada nije bila i zato sam sretna što baš s Ninom, njezinom pričom, playlistom, fotografijama, iskustvima, emocijama ja ponavljam svoju destinaciju za koju sam imala tu snažnu želju ponoviti u bilo kojem obliku.

Vremena su kada još uvijek virtualno putujemo, putovnice ostaju u ladici, a mi sjedamo u internetski roller coster koji nas bacaka sa stranice na stranicu. koji testira granice naše koncentracije i koji, možda, ne dopusti da dođete do ovih redaka. Ako je i dopustio… otputujte s nama u Arizonu i Kaliforniju, uživat ćete i doživjeti svoje dvadesete ponovno.

Tvoje putovanje po Zapadnoj obali izgleda kao da si već bila tamo. Slike nekako odaju dojam kao da je taj dio SAD-a tvoje prirodno okruženje, kao da znaš svaki dio te Zapadne obale. Ja sam ti se zapravo i javila da pišemo o ponovljenim destinacijama jer sam bila uvjerena da ponavljaš destinaciju i da si već bila tamo, a na kraju sam ja ta koja je, uz tvoju pomoć, na ponovljenoj destinaciji (u čemu apsolutno uživam). Kako si postigla taj dojam?

Nina Sušac: To mi je najljepši kompliment koji sam mogla dobiti! Ne znam, valjda ima nešto u toj zemlji kojoj smo toliko izloženi od malena, stvaramo u glavi svoje priče o njoj, postavljamo očekivanja, kao djeca jedva čekamo početi živjeti živote prikazane u serijama i iščitane u romanima. Barem ja jesam. Nikad ne dođu ili…

Ali Amerika je u njima ono nešto neopipljivo, lik za sebe i jako sam je htjela doživjeti. U stvari sam cijelo vrijeme tamo imala dojam da ostvarujem želje nekoj mlađoj sebi i to me ispunjavalo posebnom vrstom ponosa. Kao da nisam iznevjerila svoje dječje snove.

Na ovom putovanju nisi bila sama. Na putovanje si krenula s prijateljicama. Kako ste se pripremale?

Nina Sušac: Dosta dugo smo se pripremale! Bilo je posebno izazovno što su cure tri mjeseca radile u Michiganu prije nego što sam ja stigla u Ameriku i trebalo je to sve organizirati iz različitih vremenskih zona. Sjećam se jednog super svibanjskog popodneva u mojoj sobi kad smo se našle prije nego što su otputovale kako bismo napravile okvirni plan - boca vina, puno slika i ogromno uzbuđenje jer se sve stvarno uskoro događa! Tad smo odredile destinacije i isplanirale ugrubo gdje ćemo biti koji dan.

U međuvremenu smo pronašle smještaje (Airbnb je ljubav!), a ja sam se gnjavila s raznim rent-a-car opcijama. Jedan od problema bio je i što sam (bila) poprilično neiskusna vozačica, naučena na vožnju u Zadru i nešto malo oko Splita - eto to mi je bio domet. Probaj samo zamisliti paniku na pomisao da ću sama voziti po gradovima čiju veličinu ne mogu ni zamisliti!

Nakon početne zavrzlame i malo stresa, auto smo dobile po super cijeni i naša nas je Kia Soul pratila kroz jedva dostupne terene, ok, ok, uz mini sudar i omražene gužve u Los Angelesu, ali na kraju je prošlo super! Jako emotivan rastanak od takvih vožnji i Kie.

Koliko je trajalo putovanje?

Nina Sušac: Trajalo je sve skupa tri tjedna, s tim da sam ja prvih nekoliko dana provela u New Yorku, a cure ostale u SAD-u još nakon što sam ja otišla u Hrvatsku. Zapravo je sve bilo isplanirano i nismo baš imale prilike za mijenjanje itinerara. Naime, sve smo smještaje rezervirale unaprijed, ali, moram priznati da mi se bukiranje u hodu čini uzbudljivo!

Ima li neki grad gdje si bila neko duže vrijeme, npr. da se ostale ondje duže nego ste bile u ostalim gradovima?

Nina Sušac: Ustvari nigdje nismo ostale duže od 3 dana. Bio je baš pravi roadtrip - stalno u pokretu! Jedan od razloga zašto bih se nekad u budućnosti vratila je i da doživim pojedine destinacije opušteno, kao da sam doma. Mislim da tek tad iskusiš pravu energiju mjesta. Ili je možda stvoriš? Ne znam. Ali znam da su mi prilike u kojima smo na jednom mjestu provele po tri-četiri sata bez razmišljanja o sljedećem odredištu, bez puno pričanja, ostale u najljepšem sjećanju - recimo Baker Beach s pogledom na Golden Gate s početka avanture ili jutro na Malibu Pieru kad se već avantura bližila svom kraju. Evo da sad zatvorim oči mogu prizvati onaj osjećaj okupanosti suncem dok promatram lokalce kako žive svoje živote, farbaju ogradu, vode djecu na pecanje... Čini ti se u tom trenu da nitko na svijetu to ne radi ljepše od njih.

Koje mjesto te je osvojilo, zaustavilo ti dah, napunilo, dalo ti razloga da se vratiš?

Nina Sušac: U Death Valleyu me u jednom trenutku obuzeo osjećaj da me sve u životu vodilo na to mjesto.

To je bio prvi nacionalni park koji smo posjetile - potpuno različit od svega što mi je poznato, ali meni tako nekako blizak zbog vrućine koja ne popušta, obavija i na neki čudan način godi. Pijesak ulazi u cipele, oči, kosu, svaku poru, vjetar udara po obrazima i osjećas se spojen s tim suhim tlom, smiješ se sebi jer nosiš haljinu, pušten na milost i nemilost uvjetima. Ne smeta ništa, idu suze same od sebe, ne vjeruješ da si tu, prvo mjesto koje nije grad, nije plaža, nije ništa što spajaš s ikakvim sjećanjem ni očekivanjem, Amerika je, kakva je bila prije nego ju je čovjek dodirnuo, i zajedno ste tu ti i ona i zahvalan si. Beskrajno. Evo dok pišem proživjela sam ovo opet sad i uvijek ću.

Vjerujem da je onda Death Valley na listi mjesta koja bi htjela ponoviti. Možeš li dodati još koje?

Nina Sušac: Da… definitivno, Death Valley, posebno Sand Dunes - to je toliko ogromno mjesto i mislim da nismo ni zagreble površinu onoga što se tamo može vidjeti. Dine su predivne i vjerujem da pravi osjećaj pustinje dobiješ tek kad više ne vidiš ni aute ni ljude ni gdje završava. Potom, The Surfrider Hotel, Malibu - tamo nismo odsjele, ali sljedeći put sigurno. Cijela estetika hotela je besprijekorna, kao i pogled.

Dodajem i Arizonu. Ne bih se nužno vraćala na mjesta na kojima smo bile, nego istražila nova koja nismo stigle, recimo Coyote Buttes i Monument Valley.

Što je s većim, razvikanima gradovima, kao npr. San Francisco, LA, Vegas… Možemo li još koji grad ugurati u must see listu, tvoju. našu…?

Nina Sušac: Ajme baš Vegas! Nisam uopće očekivala da će mi se svidjeti i htjela sam tamo samo zbog festivala. Ali taj osjećaj dok šetaš ulicom i osjećaš se cijelo vrijeme kao u nekom spotu je nenadmašan. Nekako se sam sebi malo rugaš što si toliko sretan (smijeh) Honorable mention i za mog bivšeg cimera Svyatoslava kojeg nisam bila vidjela sigurno 6 godina, ali se slučajno našao tamo u isto vrijeme i pokazao mi grad kao pravi vodič!

Moram priznati da svoja putovanja uvijek vežem i uz pjesme. Jeste li i vi imale playlistu kad ste se vozile po Zapadnoj Obali?

Nina Sušac: Ana je bila napravila divnu youtube playlistu pa smo uživale u Billie Eilish, Of Monsters And Men, The Black Keys i - najdražem od svih, Rüfüs Du Sol! Skoro sve ove izvođače smo slušale uživo na Life is Beautiful festivalu u Vegasu i sad se uvijek naježim kad ih čujem negdje vani! Mislim da nam je to svima jedan od highlighta, a pjesma Brighter, Rufus du Sola, neponovljiva.

Na jednoj slici s rozim vratima si napisala Nineteen year old Nina's dream. Što je bio zapravo taj san?

Nina Sušac: Kad sam bila tinejdžerica i provodila sate na weheartit-u i tumblr blogovima, u moru njih izdvajao se jedan koji sam baš jako voljela. Zvao se Perfect Bucket List i sadržavao je nekoliko tisuća želja koje su, prepostavljam, slali ljudi iz cijelog svijeta. Svaka od njih je imala pripadajuću sliku, a pod entryjem “Visit Palm Springs” stajala su ta vrata. I tako sam ja napravila svoju selekciju, koju bi s vremena na vrijeme prelistala i mislila se hoću li ikad išta od toga ostvariti. Više je bilo sanjarenje nego vjerovanje da će se stvarno dogoditi. Ali iznenadio me život (ili ja njega).

Vjeruješ li u ponovljene destinacije i što one mogu dati?

Nina Sušac: Naravno! Kad govorim o sebi, život nekako uvijek podijelim na dio prije nego sam prvi put putovala sama i onaj poslije jer mi je to iskustvo promijenilo tijek svega. U Dijon sam bila otišla na studentsku stipendiju i prvi dan je prošao tako da nisam ni ručala ni večerala samo da ne moram u dućan, udaljen valjda 5 minuta šetnje od hotela - toliko me bilo strah. Sljedeće jutro nije bilo druge nego izaći i vjeruj mi da i sad mogu osjetiti koliko mi je snage trebalo za svaki korak kojim sam se udaljavala od jedinog mi poznatog mjesta u tom trenu. Baš s nekom nježnošću gledam na ondašnju sebe.

U tih mjesec dana strpala sam, kako mi se tada činilo, cijeli jedan život iskustava i nije više bilo nazad, zakačila sam se na slobodu, samootkrivenje, radost. I nakon skoro osam godina, svako moje putovanje i dalje sadrži isti plamičak, ono nešto nepoznato koje pronađeš u određenom kutku svijeta i nepovratno utkaš u sebe. Potaknula si me ovime da provjerim je li moj hotel u Dijonu jos tamo - i je, kompletno obnovljen i predivan! Obećajem sebi da ću se vratiti jednom, da ne zaboravim nikad onu malu curu koja se jako bojala svega, ali si je dozvolila taj jedan izlet u neotkriveno. Mene je još uvijek toliko toga strah jer područja za napraviti prvi korak u životu ima bezbroj. Ono što nastojim je djelovati, ne iz tog straha, nego iz odvažnosti - ne ide mi svaki put, ali kad ide, uvijek me ona drži za ruku.