Prije nešto više od godinu dana sam bila na jednoj radionici koja je trebala osvijestiti naš odnos s gradom, progovoriti o vezi koju imamo s gradom u kojem živimo, kako ga vidimo, o mjestima koje posjećujemo i koja su dio našeg života te kako bi izgledala mapa grada da ju baš mi izrađujemo. Radionica je uključivala praktičan rad i na neki način nas je otvorila te smo vrlo otvoreno progovarali o odnosu s gradom pred nepoznatim ljudima. Nisam sve rekla što sam mislila jer mi se u jednom trenutku činilo jako intimno ulaziti u dubok odnos grada i mene.
O tome ranije nisam razmišljala. Razmišljala sam često kako grad u kojem živim zaslužuje više moje (naše) pažnje i brige. Kako trebam(o) biti aktivniji građanin i glasnije izreći što je u redu, a što ne, da se čini u gradu. Činilo mi se da grad pati pred naletom stihijskih promjena koje su često nailazile na negodovanje ljudi.
Ponekad mi se pak činilo nepotrebnim prelaziti kilometre da se divim nekom drugom gradu, kad kod kuće imamo toliko neistraženih mjesta.
Radionica je prošla, neko vrijeme sam se prisjećala njezinih dijelova i svojih zaključaka i onda su jednostavno vrijeme i nove aktivnosti učinile svoje - nastupilo je prepuštanje novim životnim izazovima i promišljanjima o nekim drugim temama koje su me u tom razdoblju zaokupljale.
Međutim, vrijeme lockdowna i potresa je potaknuo jednu sasvim drugačiju introspekciju i novi način razmišljanja o svemu, pa i o gradu u kojem živim. Grad koji sam viđala nešto više od dva mjeseca sa svog prozora i za rijetkih odlazaka van je bio odjednom tako star, tako umoran i tako tuđ. Imala sam jednu sliku o gradu, i sebe u njemu i onda… onda su se okolnosti bitno promijenile pa tako i moj grad pa tako i ja u kontekstu toga, moga grada.
Nova stvarnost, nova pravila, redovi ljudi na ulicima ispred rijetko otvorenih dućana, ljudi zabrinutih pogleda, grad dimnjaka na pločnicima, srušenih zabatnih zidova, oštećenih simbola grada i opet prestrašenih ljudi ovog grada je učinilo onaj grad, kojeg znam, neprepoznatljivim.
Jer… ljudi su grad. Biciklisti na pločnicima, prepuni plavi tramvaji, ulice pune prolaznika su moj grad.
Cika djece u parkovima, zelenilo i sadnice po gradu, druženje šetača pasa na livadi, otvoreni dućani, terase kafića i festivali su moj grad. Ne zaboravimo na nerijetke prosvjede, koji su više od prosvjeda za, sjetimo se, konkretnu magnoliju s Trga žrtava fašizma, mali vrt u Preradovićevoj ili zatvaranje nekog voljenog nam kina. I oni su dio mog grada.
I nije da još uvijek ne mogu raspoznati i naći zgrade po gradu koje jako volim, predivne ukrase na zgradama ili erkere s najljepšim lusterima iza zavjese, kao i grafite koje nisam sretna vidjeti na tim istim zgradama, dok u isto vrijeme volim njihovu poruku, brine me misao, i ona pitanja s radionice na početku ovog teksta, kakav je nadalje moj odnos s gradom u kojem se on trenutno čini samo prividno sretnim pod suncem ovog ljeta?
Svjesna sam da se stvari ne događaju preko noći, i da je vrijeme u kojem živimo vrlo nepredvidivo, i znam da ako želimo dugu, moramo podnijeti i kišu…
… ali ako je istina da nas određuje mjesto na kojem živimo, ljudi koji nas okružuju i događaji, zanima me kakva “ja” će pisati priču o gradu za deset godina i kakvi “mi” ćemo postati?
Zagrebu, s ljubavlju!
12/07/2020
