Nema ništa ljepše u ovo nestalno doba, nego poći na mjesto koje te smiruje, koje znaš i koje te zna. Već su svima znani ti moji posjeti mjestima koja sam negdje nekad ranije obišla. Kojima sam koračala.
Raduje me pomisao da istražim, upijem i doživim nešto novo na onom poznatom starom. Jer kad si opušten, ne žuriš, čula su otvorenija i nekako spremnija za doživljaj. Barem sam imala takav dojam.
Na Plitvicama sam bila prije dva mjeseca i znala sam da ću opet onamo sa svojim dečkima. Oni su dva plava zvrka i moj suprug s kojim budno pratim ta dva zvrka. Dogovor je bio da idemo onamo kada sve zabijeli, kada se slapovi zalede i kada, naravno, na tom snažnom minusu te zimske idile zasja sunce. Želimo baš tada biti tamo i spremni smo se spremiti i poći onamo u pola sata ako treba iz našeg Zagreba.
Prognozu smo pomno pratili, smišljali plan, dogovarali sadržaj ruksaka i spontano odlučili baš te subote posjetiti Plitvice. Sve, baš sve je ukazivalo da će biti onako kako smo zamislili. Dobro, dobro, možda ne -5 i sunce od ranog jutra, ali otprilike onako kako smo htjeli doživjeti ovo mjesto.
Stigli smo, nadobudni, dobro odjeveni, dobrog raspoloženja, spremni za zimsku avanturu. Snijeg je padao noću i to jutro, tako da je taj kriterij bio donekle zadovoljen. Čini se da smo bili u minusu tog jutra, no, teško je reći koliko. A ono sunce… tog dana je sjalo negdje drugdje.
Plitvice su takve da jednostavno prihvatiš sve i raduješ se onome što te dočeka. Planiranje nije loše, ali opet, može razočarati, ako nije sve po planu. Kakva jesam, i kakvi jesmo, prihvatili smo što nam se nudi i uronili u jednu posve mističnu atmosferu našeg poznatog nacionalnog parka. Iznenadili smo kako djeluje smirujuće, drugačije i kako je uistinu čarobno. Gotovo meditativno do trenutka kada bi nam se oči raširile od uzbuđenja vidjevši djecu koja samo što ne isprobaju kako je plivati u jezeru zimi.
Put već znamo i složili smo si neki svoj plan obilaska. Djeca su ovaj put bila nešto manje oduševljena jer nisu imali onu slobodu kao s prošlog obilaska ujesen. Dočekale su nas skliske staze, vodostaj se na nekim mjestima podigao, i mi smo postali oprezniji. Djecu, kao što znate, oprez sputava pa nam je trebalo neko vrijeme da postignemo dogovor koji bi, naravno, bio zaboravljen nakon desetak minuta.
I tako, ispočetka.
Smatrali smo se donekle dobrim poznavateljima plitvičkih staza, ruta, rasporeda brodova pa smo iznenadili sami sebe kad smo propustili brod koji nam je pred nosom otišao dok smo, kao pravi pravcati turisti, radili snjegovića. Brod ne ide tako često zimi i nekako, nismo se uopće potrudili saznati tu vrijednu informaciju ranije.
I da, baš tako… ostavio nas je, tako smo se osjećali, a ja čak imam i fotografiju netom prije nego se otisnuo.
Na kraju, kad smo sve zbrojili i oduzeli, uvidjeli smo da gotovo ništa nije bilo onako kako smo zamislili i kako smo htjeli. Ne govorim čak o prognozi. O više događaja, o brodu, klincima, profulanoj stazi… i nekako, kao da nas je i utješila pomisao da ne možeš sve isplanirati i predvidjeti. Jer da možeš… možda ove dinamike koju smo na kraju i imali na izletu ne bi ni bilo. Možda bismo pomislili da smo tako dobro pripremljeni za sve situacije, da znamo sve, da nam sve ide tako glatko, da je sve toliko predvidivo i što nam ulijeva sigurnost, a znajući, u isto to vrijeme, da izlet i napose život to uopće, nikad nije.
I u tome i je ljepota. I sigurnost da će uvijek biti tako. Nestalno, promijenjivo i drugačije.
Plitvice, vraćamo ti se opet, ovaj put bez plana!
